Otvorena pitanja u igri zrcala
Održana premijera predstave „Solaris dva“ Montažstroja u INK‑u
Tekst Boris VINCEK • Fotografije Jelena JANKOVIĆ iz arhiva INK-a
Premijera predstave „Solaris dva“, autorskog projekta Boruta Šeparovića, nastalog u koprodukciji Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula i umjetničkog kolektiva Montažstroj održana je u petak, 30. siječnja u dvorani Ciscutti INK‑a. Predstava se u potpunosti oslanja na film Andreja Tarkovskog, a zahvaljujući kombinaciji projekcije, igre na sceni i uporabe deep-fakea te didaktičkog probijanja četvrtog zida publici pruža uvid u zanimljiv kazališni eksperiment proširenog kina koji otvara mnoga pitanja, no vrlo je škrt u konkretnim odgovorima.
Ljubiteljima znanstveno-fantastičnog romana Stanislava Lema i ekranizacije Andreja Tarkovskog radnja „Solarisa“ je odavno poznata, a oni manje upućeni mogli su sve doznati tijekom početka predstave u segmentu u kojem se Matija Čigir koji utjelovljuje lik psihologa Krisa Kelvina obraća publici i opisuje što ih u narednih 120 minuta čeka. Kelvinova zadaća je da posjeti orbitalnu stanicu koja kruži oko planeta-oceana Solaris i istraži čudne fenomene koji se u njoj odvijaju. Na stanici koja je u rasulu dočekuju ga doktor Sartorius (Sven Medvešek), i doktor Snaut (Nikola Nedić) koji ga upozoravaju da je sve ono što će doživjeti utjelovljen proizvod njegove mašte i sjećanja. Dok su Sartoriusove i Snautove „vizije“ tajnovite, Kelvinova je u interakciji sa svima njima, a na njegov užas radi se o njegovoj preminuloj partnerici Hari (Rea Bušić). Iako ju u početku odbija, Kelvin počinje prihvaćati njenu prisutnost i odluči provesti ostatak života s njom na orbitalnoj stanici, no Solaris ima druge planove…
Borut Šeparović, redatelj i autor ovog projekta je na scenu postavio vrlo zanimljivu igru ogledala u kojoj glumci na sceni oponašaju glumce na projekciji filma iza njih, posuđuju im glasove, a u konačnici (zahvaljujući deep-fake tehnici) i lica. Na manjem ekranu postavljenom na pozornici, publika i glumci mogu gledati originalnu verziju filma pa je to još jedno ogledalo u scenskoj igri. U startu uštogljena, gluma je tijekom izvedbe postajala sve opuštenija i prirodnija što nije bio lak zadatak za glumce koji su u realnom vremenu trebali zrcaliti glumce na platnu i posuditi im glasove. Kako se s vremenom originalan dijalog iz filma gasi tako se i lica (uz neizbježne glitcheve) mijenjaju i poprimaju obrise glumaca na sceni. Šeparović je u predstavu ubacio i dva sasvim nepotrebna i iritantna songa (koje je također alterirala umjetna inteligencija), a najveći grijeh jučerašnje premijere bila je razina zvuka koja je bila iznad granice podnošljivosti. Na sceni se pojavljuje i pas robotić Unitree Go2 AIR koji je trebao simbolizirati još jednu dimenziju drugosti Solarisa, ali je u konačnici samo odvlačio pozornost.
Kao što se navodi u uvodu teksta „Solaris dva“ otvara brojna pitanja vezana uz uporabu tehnologije i stavlja ih u kontekst samog umjetničkog procesa Tarkovskog koji je zbog potreba cenzora morao dublirati glasove pojedinih glumaca. Šeparović je otišao nekoliko koraka naprijed pa je uz glasove promijenio i njihova lica te izrezao početak i kraj filma. Šteta je što je stao na tome jer je dinamičnijom montažom originala mogao postići kraću i zanimljiviju predstavu kojoj ionako nije bio cilj vjerno zrcaliti sve elemente filma i robovati njegovoj strukturi.
Otvoreno je ostalo i moralno pitanje – do koje mjere možemo (želimo?) koristiti umjetnu inteligenciju u umjetničkom radu bez da izgubimo njegov jedinstven ljudski element? Jesu li „duhovi“ Solarisa pandan sadašnjim kreacijama umjetne inteligencije te mogu li vjerno replicirati originale? Što da radimo s tim kopijama i koju ontološku dimenziju imaju – jesu li doista stvarni, jesu li samostalni? Mijenjaju li se s vremenom i poprimaju li drugačije identitete? Hoće li se, kao što to stipuliraju Lem i Tarkovski, odvojiti od nas i stvoriti nešto svoje i nama nedokučivo poput otoka koji Solaris generira u svom oceanu? Sve su to već postojeća pitanja u diskursu o umjetnoj inteligenciji na koje predstava ne daje odgovore pa tom razgovoru ne doprinosi već ih samo ponavlja. No to možda i nije bio cilj „Solarisa dva“ – jer smo nakon odgledanog u konačnici stavljeni pred još jedno ogledalo u kojem vidimo sebe same s velikim upitnikom nad glavom.
Dramaturgiju predstave potpisuje Filip Rutić, vizualni i tehnološki identitet oblikuje Konrad Mulvaj, scenografiju Filip Triplat, kostime Desanka Janković, oblikovanje svjetla potpisuje Anton Modrušan, a scenski pokret Roberta Milevoj. Zvučna slika nastaje u dijalogu s glazbom iz filma Tarkovskog, uključujući Johanna Sebastiana Bacha i Eduarda Artemjeva, uz autorske intervencije Montažstroja i AI obradu.
