8.TIK u pulskoj Sveučilišnoj knjižnici – O ljekovitosti čitanja

Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije D. KNAPIĆ i arhiva Sveučilišne knjižnice

23.03.2026.

U orga­ni­za­ci­ji Društva bibli­ote­ka­ra Istre i uz pot­po­re Ministarstva kul­tu­re i medi­ja RH i Grada Pule pro­tek­li je tje­dan (od 16. do 21. ožuj­ka) u svim istar­skim knjiž­ni­ca­ma raz­no­li­kim pro­gra­mi­ma obi­lje­žen 8. po redu Tjedan istar­skih knjiž­ni­ca. Ove su godi­ne, pod slo­ga­nom „Knjiga za lijek“ svi pro­gra­mi bili posve­će­ni men­tal­nom zdravlju.

U naj­av­nom let­ku pul­ske Sveučilišne knjiž­ni­ce koja se ovaj put uklju­či­la s dva zanim­lji­va predavanja/radionice, uz osta­lo piše: „Stoljećima je poz­na­to tera­pij­sko svoj­stvo knji­ga: antič­ke sve­te knji­ge mogle su lije­či­ti i šti­ti­ti, neke vrlo malih for­ma­ta su se poput amu­le­ta nosi­le na vra­tu kako bi se putem njih lju­di iden­ti­fi­ci­ra­li s Bogom, pa sve do današ­njih knji­ga koje nam poma­žu da pomog­ne­mo sami sebi.“

Prvu radi­oni­cu-pre­da­va­nje nas­lov­lje­no „Knjiga kao lijek, sada i uvi­jek“ odr­ža­la je psi­ho­lo­gi­nja Marlena Plavšić, prvens­tve­no za gru­pu stu­den­ti­ca koje pri Filozofskom fakul­te­tu u Puli poha­đa­ju njen izbor­ni kole­gij Psihologija komu­ni­ci­ra­nja, a osim njih su se u radi­oni­cu uklju­či­le i knjiž­ni­čar­ka Tijana Barbić-Domazet, te Irena Mosić Šajatović – psi­ho­lo­gi­nja u Ekonomskoj ško­li Pula. Temom su se bavi­le kroz raz­ne kre­ativ­ne teh­ni­ke- Npr., jedan od zabav­nih nači­na kako su pris­tu­pi­le pita­nju knji­ge – lije­ka (a lije­ko­vi idu na recept), bio je zada­tak da teh­ni­kom kre­ativ­nog miš­lje­nja koja se nazi­va „pri­sil­ne veze“  u paro­vi­ma napi­šu recept za nasu­mič­no pove­za­ne poj­mo­ve („dovit­lji­va pohva­la“, „noć­na inte­li­gen­ci­ja“, „pje­nu­ša­va žal­ba“ i sl…). Nakon toga sva­ka se oso­ba tre­ba­la sje­ti­ti neke od zad­njih knji­ga koje je pro­či­ta­la i koja je na nju osta­vi­la dojam, bilo pozi­ti­van ili nega­ti­van, ali bez nas­lo­va i sadr­ža­ja knji­ge… Potom su te doj­mo­ve među­sob­no čita­le i zaklju­či­va­le koju bi od tih knji­ga rado pro­či­ta­le, a koju ne bi. Na kon­cu su se otkri­li nas­lo­vi pa su nas­ta­vi­le raz­go­va­ra­ti o tome što za njih zna­či čita­nje, kak­ve knji­ge bi bile lje­ko­vi­te, koli­ko čita­ju i zašto. Radionica je zavr­še­na tako da su sudi­oni­ce tre­ba­le napi­sa­ti posve­tu u knji­zi koju bi pok­lo­ni­le sami­ma sebi.

Na pre­da­va­nju odr­ža­nom u čet­vr­tak 19. ožuj­ka, pod nas­lo­vom  „Lijek iz knji­ge za život bez bri­ge“ Marleni Plavšić pri­dru­ži­le su se kole­gi­ca psi­ho­lo­gi­nja Doris Apostolovski i knjiž­ni­čar­ka Tijana Barbić-Domazet. One su, uz ras­pra­vu o vri­jed­nos­ti čita­nja i današ­njim tren­do­vi­ma, zajed­no pred­sta­vi­le rezul­ta­te anke­te o lje­ko­vi­tos­ti čita­nja pro­ve­de­ne među nji­ho­vim kole­ga­ma, toč­ni­je: na uzor­ku od 54 ispi­ta­ni­ka – 20 psi­ho­lo­gij­ske i 34 knjiž­ni­čar­ske struke.

Jedno od anket­nih pita­nja bilo je: kak­ve knji­ge čita­te i u kom smis­lu knji­ga može biti lje­ko­vi­ta? Odgovori su bili raz­li­či­ti, ali iskris­ta­li­zi­ra­lo se neko­li­ko osnov­nih ele­me­na­ta lje­ko­vi­tos­ti: to da knji­ga iza­zi­va emo­ci­je, nadah­nju­je, podu­ča­va, nudi pois­to­vje­ći­va­nje, zaba­vu, bijeg od sva­kod­nev­ni­ce, opu­šta­nje ili ispu­nje­nje, slu­ži samo­po­mo­ći, zado­vo­lja­va inte­re­se, pru­ža estet­ski doživ­ljaj… Navedeni su i neki od odgovora:

„Bilo kak­va koja me opu­šta, a to ovi­si više o ras­po­lo­že­nju, a manje o knji­zi samoj.“

„Knjiga je za mene lje­ko­vi­ta kada želim dub­lje razu­mi­je­va­nje i nove informacije.“

Ona koja me može opa­me­ti­ti, odnos­no nauči­ti kako se nosi­ti s emo­ci­ja­ma i životom.“

„Svaka koja me pot­pu­no obuz­me, „odja­vi“ od reali­te­ta i jedva čekam čita­ti dalje.“

„Za mene je lje­ko­vi­ta knji­ga ona s kojom se u tom tre­nut­ku mogu pois­to­vje­ti­ti. Bilo s liko­vi­ma, tema­ti­kom, događajem…“

„Ona koja […] nasmijava.“

„Ljekovite su mi sve knji­ge koje su pisa­ne boga­tim reče­ni­ca­ma, bave se lje­po­tom ljud­skih odno­sa i vlas­ti­te emo­ci­onal­ne inti­me i koje pre­ciz­no, sli­ko­vi­to opi­su­ju lje­po­te pri­ro­de i društva.“

„I kad nađem pre­kras­ne reče­ni­ce koje nešto opi­su­ju, ori­gi­nal­ne pored­be, kras­ne meta­fo­re koje jedva čekam podi­je­li­ti s meni bli­skim oso­ba­ma (obič­no muž ili kći) i pro­či­ta­ti ih na glas.“

„Moju dušu ispu­nja­va i lije­či kad kroz rije­či doži­vim pre­poz­na­va­nje uni­ver­zal­nog ljud­skog iskus­tva, nešto što nas sve bez­vre­men­ski povezuje.“

„Knjige su mi potreb­ne kao hra­na, poma­žu mi u upoz­na­va­nju sebe i drugih.“

„Čitanje mi poma­že da zavi­rim u neki dru­gi svi­jet, per­s­pek­ti­vu. Volim knji­ge koje ima­ju i dozu humo­ra pa se uz njih nasmi­jem, a sva­ka­ko su životne.“

„… sva­ka knji­ga u odre­đe­nom tre­nut­ku može pos­ta­ti lje­ko­vi­ta, jer iz nje uzi­ma­mo ono što nam je u toj fazi živo­ta potrebno…“

„Više bih rek­la da je važ­no kons­tant­no čita­ti i da je već samo čita­nje lijek.“

Knjižničarka Tijana Barbić-Domazet doda­la je i osob­no zapa­ža­nje i pita­nje, napo­mi­nju­ći kako se nje­na stru­ka već pos­ljed­njih 20-ak godi­na boji da će nes­ta­ti, jer je vid­lji­vo kako danas mla­di vrlo malo čita­ju, a i ako čita­ju odlu­ču­ju se češ­će za e‑knjige ili audio book, pa je dvi­je psi­ho­lo­gi­nje zamo­li­la nji­ho­vu uspo­red­bu odno­sa pre­ma čita­nju kod mla­đih i sta­ri­jih oso­ba. Marlena Plavšić odgo­vo­ri­la je da se mla­đi, poseb­no stu­den­ti, dois­ta radi­je opre­dje­lju­ju za „ski­da­nje“ elek­tro­nič­kih knji­ga, jer im je to lak­še, brže i prak­tič­ni­je od fizič­kog odla­ska u knjiž­ni­cu. Osim toga mno­gi danas, s toli­ko soci­jal­nih mre­ža i nači­na elek­tron­ske komu­ni­ka­ci­je, osje­ća­ju nela­go­du u izrav­nom kon­tak­tu s dru­gim lju­di­ma, pa tako i s knjiž­ni­ča­ri­ma pri­li­kom posudbe.

Doris Apostolovski izra­zi­la je vlas­ti­ti odnos pre­ma knjiž­ni­ca­ma: „Moje iskus­tvo je da u knjiž­ni­cu stvar­no volim doći, šeta­ti izme­đu poli­ca, volim taj miris knji­ga, volim tiši­nu koja tamo vla­da… Imam pri­ja­te­lja, vrš­nja­ka, koji se pot­pu­no pre­ba­cio na e‑knjige i kaže upra­vo to ‑da mu je jed­nos­tav­ni­je čita­ti s table­ta, kind­lea i sl. Meni je pak gušt okre­ta­ti stra­ni­ce, volim kad mi papir šuška, pa kad imam neki lije­pi book­mar­ker kojim ozna­čim stra­ni­ce… baš mi je to kom­ple­tan doživ­ljaj, ali sigur­no mla­đe gene­ra­ci­je i to mije­nja­ju.“ Nadovezujući se dalje na pita­nje o kori­šte­nju „lje­ko­vi­tih knji­ga“ u stru­ci, rek­la je da psi­ho­lo­zi knji­ge koris­te kao meta­fo­re, edu­ka­tiv­ne ele­men­te te ins­pi­ra­ci­ju i osob­no osna­ži­va­nje u radu i pre­is­pi­ti­va­nju raz­nih prak­tič­nih situ­aci­ja, a i na fakul­te­tu uče da se u tera­pij­skom radu s koris­ni­ci­ma slu­že raz­nom lite­ra­tu­rom i pri­ča­ma, jer se zna da knji­ga može pomo­ći u razu­mi­je­va­nju, ras­tu i sazrijevanju.

Jedno od pita­nja u anke­ti tica­lo se i nači­na bira­nja knji­ga, pa je (pored osob­nih pre­fe­ren­ci i intu­ici­je ili pak  savje­ta knjiž­ni­ča­ra, book influ­en­ce­ra, Goodreadsa, kao i pre­po­ru­ka bli­skih oso­ba) spo­me­nut i jedan pro­jekt koji je Društvo bibli­ote­ka­ra Istre zapo­če­lo 2020. godi­ne u sklo­pu 2. Tjedna istar­skih knjiž­ni­ca. Riječ je o stra­ni­ci dobarlibar.eu na kojoj se može pro­na­ći i lis­ta vri­jed­nih knji­ga koje istar­ski knjiž­ni­ča­ri pre­po­ru­ču­ju svo­jim koris­ni­ci­ma kao poziv na čita­nje i dru­že­nje s dobrom knjigom.

Rezultate cije­le ove anke­te može se pre­uze­ti na stra­ni­ca­ma Društva bibli­ote­ka­ra Istre (dbi.hr), a Tijana Barbić-Domazet je na kra­ju rek­la kako osob­no osje­ća da sva­ka knji­ga neko­me može pos­ta­ti lje­ko­vi­ta, jer  nismo uvi­jek isti i u sva­koj ćemo život­noj fazi u pro­či­ta­no­me pro­na­ći nešto dru­go, a iz sva­ke pro­či­ta­ne knji­ge uze­ti ono što nam tre­ba. Stoga je nagla­si­la važ­nost kon­ti­nu­ira­nog čita­nja, jer raz­li­či­te oso­be u raz­li­či­tim knji­ga­ma mogu pro­na­ći lijek, ovis­no o tome što tre­ba­ju zali­je­či­ti…“ Zaista sma­tram da sva­ka pro­či­ta­na knji­ga ostav­lja u nama neki trag i čini da se mije­nja­mo, bar u nekom mikro­nu, pa tako sa sva­kom knji­gom ras­te­mo“, zaklju­či­la je.