Glazbena baština Istre na filmu – u kinu Valli premijerno prikazan film koji prati etnomuzikološku knjigu Noela Šurana
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
Nastavljajući kontinuitet suradnje s Etnografskim muzejom Istre (EMI) i svoju praksu povezivanja filmske umjetnosti s relevantnim kulturnim i muzejskim inicijativama, Kino Valli je u četvrtak, 26.ožujka održao premijernu projekciju popratnog filma koji ide uz knjigu etnomuzikologa Noela Šurana „Naš kanat (ni)je lip – Kako kemu i kako kada“, koju izdaje EMI i koja je predstavljan i na lanjskom Sa(n)jmu knjige u Istri.
Prije same projekcije u foajeu kina su voditeljica Kina Valli Nataša Šimunov i voditeljica popratnih programa Gordana Trajković pozdravile autora Noela Šurana i njegovu direktoricu Ivonu Orlić, koja ga je u ime EMI‑a predstavila kao vrijednog novog djelatnika koji u tom muzeju radi posljednje tri godine i svaki put „napravi nešto specifično, drugačije i u njegovom stilu“. Noel je vrlo rano postao poznat kao entuzijast istarske tradicijske glazbe, a u EMI‑u se zaposlio nakon što je diplomirao radom koji je potom pretočen i u spomenutu knjigu i film. Autor je i snimatelj ovog filma čiju realizaciju potpisuje Rajko Ban, a stručni suradnik bio im je Dario Marušić.
Ovom je prigodom u foajeu postavljena i mini izložba „Sopelica-metamorfoze“ koja sadrži video radove, glazbene instrumente i popratne edukativne plakate, a ranije je već predstavljena u CENKI‑u – Centru za nematerijalnu kulturu Istre koji Noel Šuran vodi u Pićnu. Objasnio je kako se odlučio predstaviti upravo taj istarski instrument koji je u etnomuzikološkim krugovima nepravedno zapostavljen (na uštrb npr. miha i roženica o kojima ima puno više znanstvenih radova). Sopelice imaju mnoge varijacije i „svaki je tu ništo doda“, a njemu su bile pomalo dosadne pa je na njima „počeja njurgati“. Tu svoju inovaciju je odmah i demonstrirao, zasviravši na sopelici jednu melodiju uz nazalno „pjevanje“ drugog glasa. Zaključio je kako ova izložba „Ni niš pretenciozno, ma je simpatična“, a tada mu se iz publike neočekivano obratio dječak koji je dugo i strpljivo držao ruku u zraku i ponosno rekao „Rajko je moj tata, a i ja sam napravio film, s igračkama.“
Publika se potom preselila na projekciju u dvoranu, gdje se Noelu pridružio „tata Rajko“ i zajedno su objasnili kako im nije bila namjera snimiti profi uradak koji bi se mogao prikazivati npr. i u Cannesu, ali je kao ilustracija i promo-materijal za knjigu ovaj film ispunio svoju svrhu, te su se Nataši Šimunov zahvalili što im je pružila priliku da ga se može pogledati i na velikom platnu.
Riječ je o prirodnom nastavku Noelovog istraživačkog rada, kojim on publici omogućuje da sadržaj knjige ne samo pročita, već ga i čuje i vidi. Polazeći od opsežne terenske građe prikupljene tijekom istraživanja, Šuran je ideju o filmu razvio paralelno s radom na knjizi, vođen željom da čitateljima približi autentične zvukove i prizore o kojima piše. Inspiraciju pronalazi i u osobnom iskustvu – još iz djetinjstva, kada je slušajući kante putem radija stvarao vlastite predodžbe o izvođačima, koje su se kasnije pokazale posve drugačijima od stvarnosti. Upravo kako bi kod publike izbjegao takav jaz između zamišljenog i stvarnog, iz obimne građe koju prikuplja još od 2014. godine sastavio je ovu kompilaciju kratkih isječaka iz arhiviranih snimki. Ti naizgled nasumično jedni za drugima montirani isječci zorno pokazuju bogatstvu i raznolikost istarske tradicijske glazbe. Međutim, neovisno o njenoj stilskoj razgranatosti, možda je najzanimljivije to što film upravo zbog brojnosti i kratkoće nanizanih kadrova jasnije pokazuje kako su i talijanski i slavenski elementi u glazbenim obrascima Istre zapravo vrlo srodni, što svjedoči o njihovom snažnom međusobnom utjecaju i preplitanju.
