Između procedure i povjerenja: o upravljanju kulturom
Tekst Marino JURCAN • Fotografija iz arhiva Kulturistre
Nakon smjene vlasti u Puli su glavne teme razgovora imenovanja, razriješena, smjene u vijećima i tko ima koje ovlasti te kako njima barata. Sve je, kažu vladajući, učinjeno sukladno zakonu što vjerojatno i jest. No pitanje koje lebdi nad cijelom pričom ne tiče se samo procedure, nego i povjerenja.
U kulturi stvari nisu nikada samo administrativne; institucije nisu tek pravne osobe – one su simbolički prostori grada. Zato razlika između “zakonitog” i “legitimnog” nije ni mala ni zanemariva: zakon daje ovlasti, no legitimnost daje povjerenje.
Demokratski proces nalaže da politička odgovornost proizlazi iz izbora, no stručna odgovornost proizlazi iz znanja, iskustva i evaluacije profesionalnih tijela. Kulturne institucije stoje točno na tom presjeku. Kada se politička odluka razilazi s mišljenjem stručnog tijela, zakon je jasan – odluka je na osnivaču, ali kultura koja funkcionira samo na temelju zakona je krnja. Ona može dobro funkcionirati jedio u ravnoteži između zakonskih mogućnosti i uvažavanja stručnog znanja i kompetencija.
U posljednjim mjesecima ta je ravnoteža dovedena u pitanje. Ne zato što netko nema pravo odlučiti, nego zato što dio struke i javnosti ne vidi jasno obrazloženje odluka. U izostanku obrazloženja stvoreni vakuum popunjavaju pretpostavke.
U suvremenim raspravama o javnom upravljanju često se govori o “javnoj vrijednosti”. Odluka može biti formalno ispravna, ali ako naruši osjećaj pravednosti i transparentnosti ona dugoročno slabi sustav. U kulturi je to posebno osjetljivo, jer institucije ovise o povjerenju zajednice više nego o hijerarhijskoj disciplini.
U pulskom slučaju zanimljiv je još jedan fenomen: nije rijetko da oni koji su godinama kritizirali sustav, nakon ulaska u njega postanu njegovi branitelji. Razlozi za to su brojni. Ponekad tek kad uđu u sistem spoznaju njegovu kompleksnost koju izvana nisu percipirali. Katkad zato što institucije imaju svoju logiku koja vrlo brzo oblikuje one koji u njima djeluju. Drugim riječima: sustav je jači nego što nam se čini na prvu loptu. Upravo zato je pitanje integriteta najvažnije onog trenutka kada se dobije stvarna moć odlučivanja.
U koalicijskim političkim okruženjima raspodjela utjecaja često je instrument stabilnosti što samo po sebi nije problem. Problem nastaje kada kulturne institucije postaju produžetak političke ravnoteže, umjesto da budu ono što svi priželjkujemo, a to su autonomni javni prostori. Čak i kada je sve zakonito, percepcija političke instrumentalizacije čini štetu na simboličkoj i realnoj razini.
Ovdje se ne radi o imenima – radi se o modelu. Želimo li sustav u kojem je procedura krajnji argument ili sustav u kojem su obrazloženje, dijalog i poštivanje stručne autonomije sastavni dio političke odgovornosti?
Kultura možda nema veliki budžet, no ima najosjetljivije tkivo povjerenja, a ono se gradi sporije nego što se troši. Kulturne institucije i javni prostor posebno su osjetljivi, a svako pomicanje ravnoteže između političke odgovornosti i stručne autonomije ostavlja dugotrajan trag. Sustav u kojem je odlučivanje koncentrirano može djelovati stabilno i učinkovito, no bez stvarne ravnoteže sa stručnim mišljenjem kulturni prostor se na duže staze neizbježno osiromašuje.
