Predstavljanje romana „Proslava“ Damira Karakaša u klubu-knjižari Giardini 2

06.06.2019.

Duhovit, šar­man­tan i sves­tra­ni umjet­nik Damir Karakaš svo­ju je naj­no­vi­ju uspješ­ni­cu, roman „Proslava“, pred­sta­vio 6. lip­nja u pre­pu­nom pul­skom Klubu-knji­ža­ri Giardini 2.

„Proslava“ je u samo dva mje­se­ca pro­da­na u 2.000 pri­mje­ra­ka i već je doži­vje­la svo­je dru­go izda­nje koje se tako­đer vrto­gla­vo brzo pro­da­je. Karakaš ne skri­va zado­volj­stvo time no napo­mi­nje da pri­li­kom pisa­nja roma­na ne raz­miš­lja o nje­go­vom uspje­hu i pro­da­ji. „Pisanje je za mene esen­ci­jal­no, nešto sud­bin­ski. Kad me pita­ju da li pišem, ja odgo­va­ram da radim. Naime, za mene je rad odla­zak među lju­de, raz­go­vo­ri, šet­nja šumom, oslu­ški­va­nje, ne nuž­no samo pisa­nje…“, veli Karakaš.

Uz pisa­nje vrlo je vješt i u crta­nju kari­ka­tu­ra i svi­ra­nju har­mo­ni­ke čime je i zapo­čeo pro­mo­ci­ju u Puli. Uz pisa­nje roma­na, Karakaš piše i za kaza­li­šte, a svo­je­dob­no se oku­šao i u novinarstvu.

Iz rod­ne Like oti­šao je živje­ti u Split, pa u Francusku, prvo Bordeaux pa u Pariz u kojem je živio punih sedam godi­na. U Bordeauxu je uglav­nom svi­rao na uli­ci i već imao svo­ju publi­ku, a u Parizu je crtao kari­ka­tu­re. Prepun je aneg­do­ta i iskus­tva koje, daka­ko, veli­kim dje­lom pre­ta­če u knji­ge. Ne bi li poka­zao koli­ko brzo i vje­što može nacr­ta­ti kari­ka­tu­ru, u Klubu knji­ža­ra nacr­tao je jed­nog od posje­ti­te­lja, novi­na­ra Zorana Angeleskog. Pokazalo se, dois­ta uspješno.

Jedna od broj­nih aneg­do­ta iz nje­go­va živo­ta u Francuskoj je ona kada je po dola­sku ondje, ne zna­ju­ći jezik, naučio reći da je iz Hrvatske iz koje potje­če kra­va­ta. Svi su ga na to tap­ša­li po leđi­ma i čes­ti­ta­li mu mis­le­ći da ju je on izu­mio. Za Pariz kaže da je svi­jet u malom.

Novim roma­nom Karakaš se vra­ća sme­đu sje­ne i magle, tiši­nu i zvu­ko­ve, boje i miri­se zavi­čaj­nog kra­jo­li­ka i nje­go­vih lju­di te nas vodi na nape­to puto­va­nje kroz vri­je­me, pri­ro­du i obi­ča­je, puto­va­nje na koje­mu pak kao da sve stoji.

Pisao ga je goto­vo šest godi­na i to dje­lom u samos­ta­nu na Rabu. Naime, dobio je sti­pen­di­ju Rijeke kao pri­jes­tol­ni­ce kul­tu­re. „Pisao sam ga na sta­roj pisa­ćoj maši­ni jer volim vidje­ti slo­vo otis­nu­to na papi­ru. No, mis­lim da sam tim zvu­kom izlu­đi­vao žite­lje samos­ta­na“, ispri­čao je.

Roman „Proslava“ pra­ti i svo­je­vr­s­ni skan­dal. Njegovi Ličani uvri­je­đe­ni deta­ljem iz knji­ge, dos­lov­no su mu zabra­ni­li dola­zak u rod­ni kraj. „Tamo nisam išao čak ni za Uskrs, sa svo­jom obi­te­lji. Oni su pri­li­kom neke pro­mo­ci­je knji­ge na tele­vi­zi­ji čuli za jedan detalj koji ih je jako pogo­dio, a riječ je o fik­ci­ji. Naime, pišem o siro­maš­noj obi­te­lji koja je živje­la pri­je 100 godi­na i kako zimi ne bi izla­zi­li vani obav­lja­ti nuždu, zbog hlad­no­će i vuko­va koji noću kru­že oko kuća, to su radi­li u lon­cu. Taj isti lonac dru­gi bi dan opra­li, isku­ha­li i koris­ti­li za kuha­nje. Moje je Ličane to jako pogo­di­lo jer je ispa­lo da i oni danas tako žive“, pri­ča Karakaš.

I sam je, veli, odras­tao bez čet­ki­ce za zube i toalet papi­ra. To je tada, na selu pod lič­kim brdi­ma, bilo sasvim nor­mal­no. „Nikad nismo pra­li ni ruke, ni zube i svi smo bili zdra­vi“, kaže Karakaš.

Brojni su ga okup­lje­ni poz­dra­vi­li toplim plje­skom i u redu čeka­li na posve­tu u knji­zi uz koju je sva­ko­me nešto i nacrtao.

I roman „Proslava“, kao i „Kino Lika“ doži­vjet će svo­ju ekra­ni­za­ci­ju, no deta­lje Karakaš još ne otkri­va. Otkrio je, pak da već piše novi roman koji će, s obzi­rom da sva­ki piše oko pet godi­na, možda biti i posljednji.

Tekst i foto­gra­fi­je Paola ALBERTINI