29. Sa(n)jam knjige u Istri – Sa(n)jam knjige u knjižnici
Susan Orlean predstavila „Knjigu o knjižnici“
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije Matija ŠĆULAC iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
U sklopu programa „Sa(n)jam knjige u knjižnici“ 29. Sajma knjige u Istri, Susan Orlean 27. studenog predstavila je knjigu „Knjiga o knjižnici“. Razgovor je vodio Emir Imamović Pirke, a uz autoricu na promociji je sudjelovao i urednik iz Sandorfa, Ivan Sršen. Riječ je o priči o najvećoj knjižnici ikad spaljenoj u Americi, Los Angelesu.
Autorica je stoga htjela spaliti knjigu, no nikako joj to nije polazilo za rukom.
„Jako volim knjige pa mi to nije bilo lako ali htjela vidjeti knjigu kako gori, bilo je to bitno za moju knjigu. Prvo sam htjela spaliti neku knjigu koju jako volim, ali nisam mogla. Poslije sam to htjela učiniti s knjigom koju ne volim, ali mi se to učinilo jako nasilnim, a konačno mi je suprug donio „Fahrenheit 451“ pa sam to učinila. Iako to ne bi nikom preporučila, za mene je to bilo vrlo korisno i zabavno iskustvo, vrlo dramatično. Knjiga je izgorjela prilično brzo“, ispričala je Orlean.
Kako je rekla, autor knjige, Ray Bradbury, 13 je godina odlazio u knjižnicu i čitao, to mu bila edukacija jer je bio siromašan i nije se mogao školovati. Ondje je, na pisačem stroju kojeg je unajmljivao za 45 centi dnevno, napisao „Fahrenheit 451“.
Intrigantna tema knjige
Požar u knjižnici Los Angelesa izbio je 1986. godine, možda je bio podmetnut, bio je najveći u američkoj povijesti ikad. Knjiga o knjižnici bavi se njime, to je svojevrsna studija, ujedno i triler. Urednik knjige smatra da će se ona svidjeti hrvatskim čitateljima: „Ima tu i mnogo od LA‑a, pop kulture i filmske kulture te mnogo zanimljivih krokija iz povijesti toga grada“, rekao je.
Ta je knjiga postala bestseler u Americi jer je zasnovana na jednoj socijalnoj a ne komercijalnoj tezi, smatra Sršen. U tom je požaru stradalo gotovo milijun svezaka knjige, a korisnici knjižnice pohitali su pomoći. Živjeli su s njenom katastrofom kao i s njenim usponom.
„Ono što je vrlo zanimljivo, jest da je knjižnica kao dom mnogih ljudi – ondje se stanovnici LA griju, hlade, krate vrijeme… Ona je kao kralježnica grada što je u knjizi jako lijepo opisano“, rekao je Sršen.
„Orlean knjižnicu opisuje i kao jedno socijalno mjesto, ne samo za čitanje i učenje ili posuđivanje knjiga, nego i kao dom različitim socijalnim strukturama. Ogroman broj ljudi ne može zamisliti život bez knjižnice“, pojasnio je.
Kako je rekla autorica, to joj je bila iznenađujuća i vrlo emotivna spoznaja.
„Da su knjižnice samo skladište za knjige, one u ovo digitalno doba ne bi opstale, ali one su mnogo više – one su srce zajednice, jedno od rijetkih mjesta gdje su svi dobro došli, ondje svi pripadaju“, rekla je dodavši kako knjižnice i dalje postoje i zbog toga se i šire – one su dom koji svi dijelimo.
Mjesto za rad
Rekla je da su se u doba Covida u Americi svi preselili na rad od kuće i poslodavci ih više ne mogu vratiti u ured: „No kad ne želite nazad u ured, a želite se maknuti od kuće, knjižnica je idealno mjesto za to. Ima brzi internet, dostupne informacije, mir i tišinu, a opet radeći ondje imate osjećaj pripadnosti“.
U Los Angelesu je navika mnogih mladih raditi u Starbucks, no tamo su stolovi mali, gužva velika, a u jednom trenutku moraš i naručiti još jednu kavu. Posebno ženama nije uvijek ugodno sjediti samima u kafiću, ali u knjižnici je drugačije, ondje su i roditelji s djecom, razni profili ljudi, smatra Orlean.
„To je predivno, nema na svijetu takvog mjesta. Možda je to eventualno park, ali on nema internet i osobu koju možete zatražiti neku potrebnu informaciju. Knjižnice imaju nezamislivo bogatstvo“, smatra Orlean.
Sršen je kupio knjigu na putu u Ameriku te je odmah pročitao i svidjela mu se, djelomično i zbog toga što su mu baka i majka bile knjižničarke.
„Knjiga ima dvije narativne linije, rekao je. Pratimo istragu oko požara 1986. koja nikad nije zaključena ili je, ali bez rezultata. Kroz nju imamo jedan policijski, gotovo kriminalistički zaplet oko glavnog junaka ili antijunaka, Harry Peaka koji je bio optužen no onda zbog nedostatka dokaza i oslobođen krivnje, iako nikada nije ni dokazano nevin“, ispričao je.
Kroz tu suvremenu priču pratimo rad knjižnice i istraživanje Orlean na terenu. Naime, ona je u više navrata posjećivala glavnu gradsku knjižnicu, ali i njene podružnice da vidi kako knjižnica funkcionira. Usput se susrela sa svakodnevnim reakcijama knjižničara i nekim njihovim, ponajviše negativnim iskustvima; doznala je što se sve ondje događa, tko sve dolazi, što nedostaje knjižnici te kroz svakodnevne probleme knjižničara stvorila sliku o tome koliko oni, usprkos problemima i nedostacima, uspijevaju održati taj sistem na nogama.
Druga paralelna naracija je povijest knjižnice od osnutka u drugoj polovici 19. stoljeća do danas kroz koju promatramo te knjižničare gotovo kao heroje.
„Promatramo što su oni toj knjižnici dali i kako su je nadograđivali pa onda vidimo ono što je bitno – kako knjižnica od početka pruža niz usluga koje se tiču provođenja slobodnog vremena, tu su kartaški klubovi, kvizovi, enciklopedijske telefonske linije, druženja – isprva odvojena muška i ženska, pa onda integrirana. Održavale su se ondje i brojne radionice za mlade, radnike, umirovljenike, psihološka pomoć… Te se dvije linije na kraju na jedan lijep način sjedine. Desetci malih priča koje se nadovezuju na požar u knjižnici LA i svaka za sebe bi mogla biti roman“, ispričao je Sršen.
Ideja za knjigu
Orlean voli pisati knjige o stvarima o kojima nitko ne očekuje da se pišu knjige.
„Nešto u meni voli zavesti čitatelje o nečemu što misle da je dosadno ili s čim se ne mogu povezati: „Vjerujem da nema teme koja nije zanimljiva, oko koje se ne možeš povezati, to je moja filozofija“.
Kao spisateljica osjeća da joj je dužnost ukazati čitateljima na teme koje uzimaju zdravo za gotovo ili o kojima ne razmišljaju i pokazati im kako su kompleksne.
Orlean je ispričala kako je sina kao malog vodila u knjižnicu što joj je vratilo sjećanja na odlazak u knjižnicu s majkom.
„Ona me već kao vrlo malu vodila u knjižnicu nekoliko puta jedno i to je za mene bilo gotovo sveto iskustvo. Mislim da je doista nešto sveto u odlasku u knjižnicu sa svojim roditeljem kad si mali. Tamo imaš slobodu uzeti što god, nema ograničenja kao u trgovinama kada ti kažu da odabereš samo jednu knjigu. U knjižnici imaš sve, to je za dijete čarobno okruženje gdje je sve moguće“, izjavila je.
Mama joj je znala reći da bi voljela biti knjižničarka. Bilo je stoga nešto doista emotivno u iskustvu odlaska u knjižnicu o čemu godinama nije razmišljala, no kako je rekla, bila je preplavljena dubokim emocijama: „Pitala sam se zašto nam knjižnice toliko znače, razmišljala kako o kako o tome pisati knjigu. Prilikom jednog obilaska knjižnice u LA‑u, doznala sam da je ondje izbio velik požar i tada mi se upalila lampica“, dodala je.
Istraživački proces je trajao četiri i pol godine, a pisanje knjige još dvije. Količina podataka u knjizi je impresivna. Primjerice, u knjižnici je nepovratno uništeno 700.000 knjiga, a oštećeno 700.000. ponovo je otvorena tek sedam godina nakon požara.
„Imala sam novinarski osjećaj istraživati o tome što su knjižnice, kako rade, bila je to gotovo kao analiza. Zanimao me taj misterij, tko bi spalio knjižnicu i tada sam shvatila da tu knjigu moram napisati“, rekla je dodavši kako je to bio proces, a priča je ispala zanimljivija nego što je to mogla i sanjati.
Kako ju je mama upoznala s knjižnicom i željela postati knjižničarka, kad joj je rekla temu knjige, bila je oduševljena. Ubrzo nakon toga dobila je demenciju i s vremenom počela po malo gubiti pamćenje i na čudan način bila je to analogija na paljenje knjižnice.
„Počela sam osjećati da su knjižnice naše kolektivno sjećanje i izgubiti ih bilo je kako izgubiti pamćenje – svi mi sadržimo knjižnicu naših života. Naišla sam na izreku iz Senegala gdje kada netko umre kažu da mu se knjižnica izgubila“, ispričala je Orlean te zaključila kako razumije ljudsku povezanost s knjižnicom.
One predstavljaju čovječanstvo i zato su nam dragocjene, a upravo zbog toga pale ih u ratovima.
Bilo joj je izazovno u knjizi povezati priče koje se događaju u različitim vremenskim periodima. U početku je htjela pisati samo o požaru, ali je shvatila da je to nemoguće jer već i sama zgrada knjižnice koja je spomenik kulture ima svoju priču, a stalno je nailazila na nove priče povezane s tom knjižnicom.
„Ispalo je da je to i priča o povijesti žena u knjižnici. Bila sam šokirana kad sam saznala da su ondje radili samo knjižničari i da u knjižnicu nisu smjele žene, ali ni djeca. Tako sam saznala i da su mnoge žene koje su vodile knjižnice bile pioniri i gurale su granice knjižnica i ženskih uloga u društvu“, rekla je.
Sršen je dodao da je „Knjiga o knjižnici“ iznimna jer je Orlean prepoznala specifičnu narav i vrijednost knjižnice u odnosu na njezine korisnike i članove, na čitav jedan grad i objasnila da je protok vremena u jednoj zajednici prilagođen pulsu te zajednice kroz knjižnicu.
„Političke i ekonomske promjene, ratovi, to dolazi kao šok zajednici, svi ga doživljavaju na drugačiji način, a u knjižnicu dolaze iz interesa i znatiželje te ona stvara neki drugi protok i poimanje vremena. Ova knjiga je uspjela prikazati grad kroz život sa knjižnicom i posebno zanimljivo, njegovu ovisnost o knjižnici“, zaključio je Sršen.
