Odjeci 29. Sa(n)jam knjige u Istri
Susan Orlean: „Optimistična sam glede medija“
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
„Jedna od najbitnijih stvari u životu mi je ohrabriti ljude da budu otvoreni i znatiželjni“
Susan Orlean je američka je književnica i novinarka. Njezini romani su nagrađivani i ekranizirani, a surađivala je sa svjetski poznatim časopisima – New Yorkerom,. Vougem, Rolling Stone… Razgovarali smo s njom na Sajmu knjige u Puli gdje je promovirala „Knjigu o knjižnici“. Srdačna, otvorena i vrlo duhovita, Orlean je doista bila više nego zanimljiva sugovornica.
Kakvi su dojmovi sa Sajma knjiga i boravka u Puli?
Ovaj je sajam predivan, jako je dobro organiziran, stvarno sam impresionirana, a mogu to reći jer sam do sad bila na mnogo sajmova. Nisam znala što očekivati, no ovdje je stvarno neka dobra vibra, intiman je, a istovremeno se puno toga događa. Što se tiče Pule, znala sam samo da ima predivan Amfiteatar, ništa više od toga. Sad kad sam je vidjela mogu samo reći: zaljubljena sam!
Predstavljajući svoj bestseler „Knjiga o knjižnici“ ovdje na sajmu, pričali ste kako je teško ljude u Americi vratiti u urede jer su u doba Covida naviknuli raditi od kuće te da mnogi odlaze raditi u knjižnicu. Odakle vi radite, gdje pišete?
Imam sreće što odmah do kuće u Los Angelesu gdje živim, imam zasebnu kućicu koja je moj ured. Blizu mi je, a opet imam odvojen prostor za rad. Muž i sin ondje ne dolaze, to je moj prostor i molim ih da ne zalaze tamo, tako da doista imam mira za rad. Kad sam radila na toj knjizi, radila sam u knjižnici. Bilo je situacija kad sam se htjela maknuti dalje od kuće, da budem na neutralnom mjestu gdje neću misliti na neoprano suđe i ostale kućanske obaveze. Prvo sam unajmila ured i shvatila da mi pored knjižnice koja je idealna za rad, ured ne treba. Završila sam pisati knjigu u knjižnici. Dugo sam je pisala, većinu vremena od kuće, ali zadnjih par mjeseci sam je pisala u knjižnici i doista je bilo odlično. Ondje je topla atmosfera bez ičega da me ometa.
U knjizi „Knjiga o knjižnici“ na neki način odajete počast knjižnici i knjižničarima. Ondje vas je još kao jako malu djevojčicu mama nekoliko puta tjedno vodila. Kakav je vaš osjećaj vezan uz knjižnicu danas?
Naučila sam ih vrlo cijeniti. Jako sam emotivna oko toga koliku ulogu one imaju i doista cijenim knjižničare i ono što čine za zajednicu. Ovo su u povijesti svijeta jako teška vremena, ima puno negativnosti, rasprava oko slobode govora i svih tema koje možete zamisliti i znati da postoje knjižnice je – mjesto koje svih uključuje, je nešto što sve više cijenim. Upravo zbog toga nakon što sam završila knjigu o knjižnici odlučila sam volontirati u jednoj od knjižnica u mom susjedstvu, htjela im dati malo svog vremena i znanja. Tamo radim par sati tjedno, pomažem uglavnom ljudima koji ne govore tako dobro engleski i trebaju pomoć, primjerice oko pisanja životopisa, molbe za posao ili motivacijskog pisma i slično.
Za potrebe pisanja te knjige mnogo ste istraživali. Je li vam to što ste novinarka olakšalo taj dio posla?
To mi je znatno pomoglo. Trebalo mi je mnogo povijesnih činjenica da napišem knjigu. Primjerice, kako se vatra kretala kroz zgradu. To je nešto oko čega morate istraživati, čitati, intervjuirati vatrogasce da dobijete činjenice. Za mene je to neophodno prije nego sjednem i krenem pisati knjigu. Znati istraživati za mene je apsolutno osnovno i drago mi je da kao novinarka to znam raditi.
Od kad pišete i radite li još uvijek kao novinarka?
Cijelu prošlu godinu pisala sam tjednu kolumnu za The New Yorker. Sad pauziram jer pokušavam pisati novu knjigu i moram se fokusirati na to. Radim kao novinarka od završetka studija, sad već preko 45 godina. Imala sam sreću što sam oduvijek zaposlena kao pisac. Krenula sam s početničkim novinarskim poslovima i na to sam se fokusirala znajući da to želim raditi. Radila sam za veće novine, pa još veće, onda za časopise, pa u konačnici počela pisati knjige. Nikad nisam ništa drugo radila osim pisanja.
Postoji li velika razlika između pisanja za novine ili pisanja knjige?
Zadržati interes čitatelja za dužinu knjige je jako velik izazov. Kad pišeš članak za novine puno je kraći i nitko ne mora izdvojiti sate da ga pročita. Tu je i komercijalna strana i briga oko toga hoće li netko kupiti knjigu. Kad pišeš za časopis, ne brineš se oko toga. Uz to, kad je u pitanju knjiga, brineš oko kritika, više si ranjiv. I više svjestan prijema kod publike. Iako ne želiš misliti previše o tome dok pišeš, neizbježno je da to radiš. Tim je veća sreća kad knjiga dosegne uspjeh. Svaki put kad sretnem nekoga tko je pročitao moju knjigu to me zapanji. Ne mogu vjerovati da je osoba koja me ne poznaje i ne mora pročitati moju knjigu, izabrala pročitati je. To je predivan osjećaj i iako sam napisala mnogo knjiga i mnogo ih je ljudi srećom pročitalo, još osjećam da me to uzbuđuje i veseli. Ako to ikad nestane, vrijeme je da stanem.
Kakva je situacija s medijima u Americi?
Jako je teško. Posebno zadnjih deset godina je jako loše, jako se mnogo malih novina zatvorilo, mnogo časopisa prestalo je izlaziti, stvarno je teško. Mnoge novine se prebacuju na online, što nije loše, samo je u pitanju prijelazno razdoblje koje treba izdržati. Ipak, ja sam optimistična – mediji su se uvijek mijenjali, a i svijet se promijenio i mislim da za njih postoji budućnost. Bila sam na novinarskoj stipendiji na Harvardu 2003. i tamo je još tada bilo bilo 23 izabranih novinara od kojih mnogi bez posla, ili su otpušteni ili premješteni. Broj lokalnih novina se smanjio i stvarno mislim da je to velika stvar i da su lokalne novine itekako bitne. A mnoge od tih redakcija nisu imale sredstava za ići online. No one su izuzetno bitne kako bi ljudi bili informirani oko toga što se događa u njihovoj sredini, posebno je važno da se ispituju političari. New York Times radi jako dobro tako da ćemo uvijek imati jaku nacionalnu novinu ali to mi neće reći što se događa u mom malom gradu. Troškovi web stranice su manji nego tiskanje novina i možda će s tom uštedom uspjeti zadržati novinare. Iako se to već neko vrijeme događa, nije čest slučaj s lokalnim medijima.
O čemu sada pišete, o čemu je vaša nova knjiga?
Pišem memoare o svom životu kao pisca. Shvatila sam da sam imala jako zanimljiv život, pisala sam o mnogo zanimljivih tema, upoznala različite ljude, mnogo putovala, imala neobična iskustva, knjige su mi ekranizirane… Iako mi se to pomalo čini narcisoidno, to je šansa da pišem o pisanju i stvarima do kojih mi je stalo, o onom u što kao pisac vjerujem. I o tome kako početi pisati i biti pisac. Naime, ljudi koji ne pišu često su znatiželjni i pitaju me kako to radim. Mi na to zaboravljamo jer nam je to posao, ali mnoge čitatelje to zanima i često me pitaju odakle mi ideje za priče.
Da, na promociji ste rekli da volite pisati knjige o stvarima o kojima nitko ni ne razmišlja, a vas intrigiraju.
Nekad stvarno ne znam odakle mi sve te ideje. Mislim da je to novinarski mozak – mi jednostavno tako razmišljamo. Vidim nešto i pomislim da bi to moglo biti zanimljiva priča. Primjerice u Puli, čula sam za vaše brodogradilište Uljanik koji se zatvorio i sad me zanima što se sve događa s njegovim bivšim radnicima. Tako vam kao piscu jednostavno funkcionira mozak.
Vaše su knjige ekranizirane. Kakav je osjećaj vidjeti svoje djelo na velikom platnu?
Istodobno je čudno i predivno. S „Adaptacijom“ sam pročitavši scenarij na prvu pomislila da je to ludo i nisam bila sigurna hoću li im dopustiti da iskoriste moje ime. Bojala sam se da će ljudi će misliti da je to istina, neće shvatiti da je to fantazija. Ipak sam pristala, bilo mi je drago kad sam čula da će me glumiti Meryl Streep. Čuti riječi koje ste napisali iz usta glumaca, posebno jako dobrih glumaca je fascinantno. Vidjeti vizualnu prezentaciju onoga što ste napisali je jako zanimljivo. Imala sam odlična iskustva, film koji izlazi u siječnju temeljen je na priči koju sam napisala. To je kao da je netko uzeo ono što sam napisala i napravio je mali trodimenzionalan model. Ne smetaju mi stvari koje su promijenjene, jer ono što sam napisala u knjizi ostaje, a za potrebe snimanja mi je logično da se neke stvari moraju mijenjati i prilagoditi. Sve u svemu, stvarno je zabavno! Sva su mi ta iskustva ekranizacije mojih djela pozitivna, tako da sam imala sreće. Naime, ima puno loših filmova. Srećom, nijedan nije moj.
Za seriju koja se temelji na vašoj knjizi „Knjiga o knjižnici“ sami pišete scenarij. Kako vam ide?
To je za mene jedna sasvim nova forma stoga na tome radim s partnerom koji je redatelj i scenarist. Za mene je to dobro jer u tome nemam iskustva, drugačiji je to jezik, stil pisanja. Jako je zanimljivo jer u knjizi sve mora biti točno, bar stvari koje ja pišem. Kad radite TV show stvari možete mijenjati, kao i činjenice, što je za novinara jako čudan osjećaj, ali i oslobađajući. Nisam na to navikla, no zabavno je.
Kako je to pisati za novine, knjige, scenarije… Je li teško pisati na različite načine?
Mislim da je voljeti pisati isto kao biti sportaš, imaš određeni mišić koji možeš koristiti na razne načine. Možda možeš biti bolji u nečemu ali prirodno osjećaš sklonost ka jeziku, tako da ta povezanost ostaje ista, iako je forma drugačija.
Birali ste razne teme, osobe i situacije o kojima ste pisali. Što vas je najviše zaokupljalo?
Pisanje memoara mi je pomoglo shvatiti vezu među stvarima koje sam radila u životu. Počela sam shvaćati koje teme su me natjerale da donosim odluke i biram način na koji ću pisati. Stvari koje su se činile u potpunosti drugačije, poput pisanja o kradljivcu orhideja i knjižnici, ili pak poznatom psu, počela sam uviđati da imaju poveznice. Možda se tako ne čini čitatelju ali imam interes u ispitivanju stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, o kojima ni ne razmišljamo, poput knjižnice u koju odlazimo ne razmišljajući način na koji ona funkcionira. Motivacija koju sam uvijek imala je ohrabriti ljude da budu otvoreni i znatiželjni To mi jedna od najbitnijih stvari u životu. Odatle dolazi i otvorenost prema različitim ljudima, novim iskustvima, nepoznatim situacijama, upoznavanje nekog iz druge kulture, drugih svjetonazora… Bogatstvo svakodnevnih iskustva je tu, samo ga morate potražiti. Nikad nisam naišla na priču koja nije se pretvorila u nešto jako bogato i kompleksno i mislim da ako mogu ohrabriti ljude da dođu do stvari u svom životu s više te znatiželje, otvorenosti i prihvaćanja, da sam napravila puno. Osjećam da smo to kao ljudi izgubili. Na svijetu ima puno mržnje, pretpostavki o tome tko su ljudi koje ne poznajemo, što nikad ne vodi ničemu dobrom.
Hoćete li pisati i dalje ili se planirate u jednom trenutku umiroviti?
Otac mi je radio do smrti stoga nemam u glavi pomisao da dođe trenutak kad kažeš da je tvoj radni vijek gotov. Isto tako mislim da sam ja pisac, a to nije ono što radim, to je ono što jesam. I uvijek ću biti pisac. Ne želim do kraja života raditi ovako puno, ali ako ne pišem, tko sam ja onda? Prije svega, moj mozak će uvijek raditi na taj način. Ako ne pišem ponekad se osjećam malo izgubljeno. Primjerice, kad putujem ja sam užasan turist. Često putujem zbog priče, gledam i trudim se saznati o mjestu i o temi o kojoj radim i to mi daje priliku upoznati mjesto. Biti samo turist za mene je gubitak vremena. Mada bi voljela biti malo više opuštena i samo uživati u predivnim mjestima. Svakako si u narednom periodu želim uzeti vrijeme za opuštanje i uživanje. Prošlu godinu sam stvarno jako puno radila, konstantno sam bila pod stresom. Anksioznost oko rokova i razmišljanje oko toga što ću iduće raditi je ono što me najviše umara. Tako da i dalje želim pisati ali više se opuštati i uživati.
