Izložbom „My father was a lighthouse keeper“ u MSUI‑u Davor Krelja se vratio kući
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva MSUI-a
Samostalna izložba akademskog slikara Davora Krelje naziva „My father was a lighthouse keeper“ otvorena je u petak, 20. veljače u pulskom Muzeju suvremene umjetnosti Istre.
U ovom kontekstu odabran je ciklus slikarskih radova većih formata (diptiha, triptiha i kompozicija) nastalih u razdoblju od 2023. do 2025. godine koja temom, sadržajem i formom vizualiziraju umjetnikova “sjećanja na prošlost i budućnost”, a kojima poseban pečat daje i popratna animacija te sugestivna zvučna podloga.
Otvorenju je uz autora i ravnateljicu MSUI‑a te kustosicu izložbe Ketrin Miličević Mijošek prisustvovao povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Feđa Gavrilović, voditelj gradske galerije u Zagrebu.
Kako je ispričala Miličević Mijošek, Davor Krelja, jedan je od prvih učenika znamenitog istarskog pedagoga i slikara Ivana Obrovca, svoj likovni put iz rodne Pule nastavio je u Zagrebu gdje se trajno nastanio po dovršetku studija te se uz slikarstvo posvetio pedagoškom i teorijskom radu, ali i ilustraciji i scenografiji.
Rekla je da izložba donosi specifičan ciklus naziva, u prijevodu, „Moj otac bio je svjetioničar“. „Dao nam je osobnu priču, temu u kojoj je on i čovjek, i slikar, i učenik, i učitelj ali isto tako i odrasla osoba. Na svoj način, kao slikar, donosi specifičnu priču“, dodala je.
Gavrilović je rekao kako se Krelja publici obraća slikarskim jezikom. „To radi na način da sam ja tu suvišan, jezikom ne mogu ništa reći ili voditi vas za ruku od slike do slike, to je zapravo bespotrebno. Zato to i jest slikarstvo – slikarstvo je nešto što želi rezonirati sa svojim gledateljem na jednoj intuitivnoj i osjećajnoj razini jezika koji je specifičan za tu umjetnost. To nije jezik kojim ja sad govorim ali ipak, mi smo bića jezika“, konstatirao je Gavrlilović te rekao da Krelja pristupa slici na način čiji se ključ skriva u nazivu ciklusa.
„Svjetionik je kao metafora ljudske svijesti onoga našeg ja koji obasjava naš svijet koji pokušavamo spoznati nesavršenim sredstvima od čega su neka naše riječi“, pojasnio je.
„Nema nikakve dvojbe da je svjetionik na koji se poziva Davor Krelja u naslovu svoje izložbe upravo taj unutarnji. A na neki će način to biti i otac iz naslova koji ga čuva. To je njegov realni otac, roditelj, ta prva stepenica u socijalizaciji i osvještavanju svijeta, koji se s vremenom preobražava u osobnog vodiča kroz život. On se u tom procesu mijenja, ponekada do neprepoznatljivosti prvobitnog oblika, ali u toj promjeni (često i radikalnoj) sadržano je svo bogatstvo svijesti. A ona je, poput mraka nad pučinom, nespoznatljiva, dok po njoj bljeska svjetlo našeg svjetionika“, dodao je rekavši kako je i u katalogu izložbe napisao da Krelja tu (svoju i općenito ljudsku) svijest pokušava iskazati onako kako najbolje može – kao slikar.
Slike njegova novog ciklusa temelje se na transformaciji organičkih oblika u apstraktne, ili rubno apstraktne, kompozicije u kojima se osnovni motiv, inspiracija, ili formalni poticaj za stvaranje, gube i ponovno pronalaze nama pred očima. U odgonetanju njegovih prizora može nam (ali samo malo) poslužiti i naše znanje. Tako u njima možemo pronaći aluzije na majstore poput fra Angelica ili Velasqueza. No, to je slikarev (sentimentalni) odgoj i u tim bljeskovima reminiscencija ne treba (ni najmanje) tražiti značenje Kreljinih ostvarenja.
Ako ga već moramo tražiti (a vidjet ćemo da tiranija značenja ovdje nije nužna) ispravnije ćemo postupiti krenemo li tragom začudne ekspresije ovih slika. Ona se nalazi u već spomenutim metamorfozama oblika, kao i u snažnom intenzitetu njihovih boja. Imamo dojam da je na slikama ostvareno istodobno kretanje i nepomičnost, to jest neobična utvrđenost odnosa likovnih elemenata koja se može u svakom trenutku rasplinuti i preoblikovati u nešto novo. Po svemu tome, one podsjećaju i na varljivost memorije, ali i ljudske percepcije koju smo naučeni smatrati jamcem neke istine u svijetu.
Slike odlikuje određena monumentalnost (poneke djeluju kao totemi), nedokučivost i nepristupačnost svakom značenju. Zbog nekog stalnog očekivanja promjene koju nose njihovi likovi, one djeluju kao mistična proročanstva. A ljepota takvih proročanstava je u njihovoj dvosmislenosti i neuhvatljivosti. Ako ih definiramo u našem, svakodnevnom, banalnom i praktičnom jeziku, gubimo sav potencijal njihove fascinacije. Zato tom (tako profanom) smislu Krelja uspješno i protejski izmiče u svome slikarstvu – toj umjetnosti koja nas lako može zavarati svojom fiksiranošću, tobožnjom nepomičnošću i definiranošću teme, ali koja (baš zbog svoje nijemosti) krije pitanja koja nadilaze bilo kakve (i tematske i stilske) odrednice i klasifikacije“, stoji u katalogu čiji tekst potpisuje upravo Gavrilović.
Davor Krelja izrazio je zadovoljstvo dolaskom velikog broja posjetitelja te istaknuo da je radeći na izloženim djelima imao strategiju o kojoj je, pak, samo rekao: „Mangia molto parla niente“, nasmijavši okupljene.
Davor Krelja rođen je 1960. godine. Diplomirao je 1985. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, studij Slikarstva u klasi Ferdinanda Kulmera. Izlaže od 1984. godine. Izlagao je na 27 samostalnih i 27 skupnih izložbi. Od 1993. godine do umirovljenja djeluje kao profesor likovnih predmeta u Školi za modu i dizajn u Zagrebu. Njegovo pedagoško djelovanje proširilo se i na projekt „Grupa avangarda“ (2001. – 2003.), usmjeren na metodičko usavršavanje srednjoškolskih profesora likovne umjetnosti. Pod vodstvom Jadranke Damjanov, Krelja je osmislio niz vježbi za uvod u likovne umjetnosti, uključujući one koje su obrađivale filmsku umjetnost kao nastavnu temu. Godine 2000. sudjelovao je kao predavač na simpoziju u Rovinju, u organizaciji časopisa Nova Istra, gdje je govorio na temu „Umjetnost u novom tisućljeću“.
Paralelno s pedagoškim i teorijskim radom, Krelja je bio aktivan u području ilustracije i scenografije. Od 1992. do 2009. godine redovito je objavljivao ilustracije u mjesečniku Banka i, povremeno, u časopisima Business HR i Playboy (2005. – 2006.). Suradnja sa Školskom knjigom tijekom 1995. i 1996. godine rezultirala je izradom naslovnica knjiga i udžbenika. Na području scenografije, Krelja je ostvario zapažene projekte, među kojima se izdvaja scenografija za kazališnu predstavu „Bauhaus“ (1989.) u režiji P. Magiellia, prema tekstu S. Schneidera, izvedenu u ZEKAEM‑u. Godine 1988. radio je kao scenograf na predstavi „Magritte: Misteriozno ubojstvo“, u režiji Željka Zorice, izvedenoj na Eurokazu u Zagrebu, te u Studentskom kulturnom centru u Beogradu. Živi i stvara u Zagrebu.
Izložba je popraćena edukativnim sadržajima koje provodi ustanova u kontekstu Godišnjeg izložbenog programa; stručnim vodstvima i likovno – kreativnim radionicama namijenjenim raznim dobnim i interesnim skupinama te predstavljanjem dvojezičnog kataloga.
Realizirana je u kontekstu Godišnjeg izložbenog programa uz financijsku podršku Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost Istarske županije – Regione Istriana, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Pule – Pola i Turističke zajednice Grada Pule, traje do 31. ožujka i može se pogledati svakim danom osim ponedjeljka i blagdana od 10 do 19 sati.
