Razgovor s direktoricom Monte Librića Slavicom Ćurković: „Odrastanje uz knjigu bio nam je i ostao prioritet“

Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije Petra Tadić Majetić i arhiva Monte Librića

08.04.2026.

Od 20. do 26. trav­nja ove godi­ne u pul­skoj Zajednici Talijana, Circolu po 19. će se put odr­ža­ti Festival dje­čje knji­ge Monte Librić.

U Florastičnom vrtu, edu­ka­tiv­noj šet­ni­ci 19. Librića dje­ca će čita­ti, uči­ti, istra­ži­va­ti, stva­ra­ti, ali i sija­ti i sadi­ti, a na Pikniku s auto­ri­ma upoz­na­ti naj­no­vi­je knji­ge za dje­cu hrvat­skih nak­lad­ni­ka. Talijanski umjet­ni­ci obo­ga­ti će pro­gram Piu che una sto­ria, a prvi put na Libriću u sklo­pu pro­gra­ma Rođeni za čita­nje bit će i sadr­ža­ji za naj­mla­đe od 6 mje­se­ci do 3 godine.

O novos­ti­ma, pro­gra­mu i auto­ri­ma te temi ovo­go­diš­njeg Librića koja je sve samo ne sva­ki­daš­nja, raz­go­va­ra­li smo s direk­to­ri­com Slavicom Ćurković. Naime, Na Florastičnom Libriću kroz više od sedam­de­set fes­ti­val­skih pro­gra­ma bilj­ni svi­jet i odnos pre­ma pri­ro­di pove­zu­ju se sa svi­je­tom knji­žev­nos­ti i umjetnosti.

Dug je bio put od poče­ta­ka Monte Librića do danas. Kakav je on sada u odno­su na prije? 

U dva seg­men­ta je nav­las isti kao kada smo ga pokre­ta­li. Sačuvali smo počet­nu strast i nismo odstu­pi­li od misi­je fes­ti­va­la: odras­ta­nje uz knji­gu bio nam je i ostao pri­ori­tet. Iako je danas je Monte Librić zre­la i pre­poz­nat­lji­va mani­fes­ta­ci­ja, mi smo i dalje u pro­ce­su razvo­ja. Iz godi­ne u godi­nu poku­ša­va­mo, vje­ru­jem i uspi­je­va­mo, pro­na­ći nove nači­ne kako dopri­je­ti do dje­ce, ali i do odras­lih, pra­te­ći u jed­na­koj mje­ri suvre­me­nu knji­žev­nost i ilus­tra­ci­ju i inte­re­se dje­ce bez čega zapra­vo ništa i ne bi ima­lo smis­la. Naša publi­ka je nepre­dvid­lji­va i nema nikak­ve slič­nos­ti izme­đu onih što su doš­li proš­le i onih što će doći ove godi­ne, čak i ako se radi o istoj dje­ci. Jednostavno, pre­br­zo se mije­nja­ju i u tim pro­mje­na­ma ne liče na sebe od jučer. Zahvaljujući zais­ta veli­koj podr­š­ci Sajma knji­ge na kojem je Monte Librić osno­van, mogli smo zadr­ža­ti kon­ti­nu­itet ori­gi­nal­nos­ti u tema­ma, for­ma­ti­ma, s pred­stav­lja­či­ma i u pri­ča­ma. Gotovo dva deset­lje­ća naš je aksi­om da manje od toga, čak i samo malo manje, nije dovolj­no, jer je povje­re­nje publi­ke, pose­bi­ce naj­mla­đe, teško vra­ti­ti, dale­ko teže nego ga ste­ći prvi puta. Naravno, niti ne poku­ša­vam biti objek­tiv­na: sve mi je pre­br­zo proš­lo, niza­li su se div­ni i manje div­ni tre­nu­ci – reci­mo, pan­de­mi­ja i prvo odga­đa­nje već naprav­lje­nog fes­ti­va­la u Hrvatskoj – a ako već tre­bam ozna­či­ti toč­ku pre­okre­ta onda je to sva­ka­ko pre­se­lje­nje u Zajednicu Talijana Pula – Circolo. Ne samo zato što nam je izu­zet­no bitan seg­ment dvo­je­zič­nos­ti i ispre­pli­ta­nja tali­jan­skog i hrvat­skog jezi­ka među naj­mla­đi­ma, već i zbog pro­duk­cij­skih moguć­nos­ti koje taj pros­tor nudi.

Koliko ste sta­sa­li u orga­ni­za­ci­ji i koli­ko se odnos pre­ma dje­čjoj knji­zi tije­kom godi­na odr­ža­va­nja Librića promijenio?

Kako sam i rek­la, Librić je fes­ti­val čija je publi­ka nes­trp­lji­va, što zna­či kako mi nismo ima­li vre­me­na da pri­če­ka­mo i pro­vje­ri­mo jesu li neke pro­mje­ne pri­vre­me­ne, a neke traj­ne. Krivo bi bilo reći kako smo reagi­ra­li reflek­s­no, ali nismo ni puno spo­ri­je. Za sve ove godi­ne otka­ko pos­to­ji­mo, izda­vaš­tvo je pre­tr­pje­lo neko­li­ko kri­za, ušlo se u nove kana­le digi­ta­li­za­ci­je, poja­ča­la se pri­je­vod­na lite­ra­tu­ra, ras­tao je i ras­te broj fes­ti­va­la, tako­đer ras­te broj knji­žev­nih doga­đa­nja za dje­cu u knjiž­ni­ca­ma, dok je Nacionalna stra­te­gi­ja za poti­ca­nje čita­nja otvo­ri­la sasvim novu pro­gram­sku i pro­duk­cij­sku nišu. Možda i naj­zah­tjev­ni­ji dio u pro­gram­skom pla­ni­ra­nju je naći balans izme­đu tren­do­va koja dje­ca pra­te i dje­la čija je vri­jed­nost vječ­na. Recimo, s masov­nim izda­vaš­tvom, stal­nim razvo­jem digi­tal­nih medi­ja, veli­kom pro­duk­ci­jom sadr­ža­ja i pre­po­ru­ka­ma teme­lje­nim na algo­rit­mu, smis­le­ne i dobre, važ­ne knji­ge, lako mogu pro­ći neza­pa­že­no. To što pra­ti­mo tren­do­ve, dak­le, ne zna­či kako ne stav­lja­mo nagla­sak na knji­ge koje sma­tra­mo bez­vre­men­skim zbog uni­ver­zal­nih vri­jed­nos­ti koje se pre­no­se gene­ra­ci­ja­ma, a poseb­nu paž­nju pok­la­nja­mo ilus­tra­ci­ja­ma kao i gra­fič­kom obli­ko­va­nju. Knjigu dobrom ne čini for­ma, jer bila ona na papi­ru ili ekra­nu, uvi­jek čita­te­lja i čita­te­lji­cu može  pre­ni­je­ti u neko dru­go vri­je­me i na dru­go mjes­to, ins­pi­ri­ra­ti ili pro­mi­je­ni­ti per­cep­ci­ju napisanog.

Kako bira­te teme Librića? Naime, uvi­jek neka­ko spo­ji­te nes­po­ji­vo i to vrlo uspješno.

Naizgled nes­po­ji­vo, kao što su nes­po­ji­vi i dje­čji inte­re­si i kao što lite­ra­tu­ru za dje­cu, uz osta­lo, dobrom čini to što je puna kon­tras­ta i izne­na­đe­nja. Ne mis­lim da su dje­ca neza­vr­še­ni lju­di, već da su odras­li nesa­vr­še­na dje­ca koja se pla­še raz­no­li­kos­ti, pro­mje­na i istra­ži­va­nja. Svaka tema može biti iza­zov­na, ovi­si kako je obli­ku­je­te, a ovo­go­diš­nja je svo­je­vr­s­ni nas­ta­vak našeg pan­de­mij­skog izda­nja i Librić Zoo par­ka. Tada smo temu posve­ti­li živo­ti­nja­ma i dove­li u park raz­ne živo­ti­nje – od mor­skih zvi­jez­da, zmi­ja i kor­nja­ča do istar­ske koze, konja, orlo­va, soko­lo­va… Reakcije su bile sjaj­ne, a mi smo dobi­li pot­vr­du koli­ko su, da ih tako nazo­vem, „žive“ teme bli­ske publi­ci. Već tada smo poče­li raz­miš­lja­ti kako bi slje­de­ća tak­va, „živa“ tema, mogla biti posve­će­na bilj­nom svi­je­tu. Koliko god im teh­no­lo­gi­je bilo dos­tup­no, dje­ca se u pri­ro­du sjaj­no ukla­pa­ju i u njoj oslo­ba­đa­ju, lako zavo­le taj osje­ćaj koji im nudi, bez obzi­ra na činje­ni­cu da je ugro­že­na, da i dalje svje­do­či­mo devas­ta­ci­ji i ljud­skim, čes­to pogub­nim intervencijama.

Ove godi­ne sve će biti flo­ras­tič­no – što oče­ku­je publiku?

Mi ne smi­je­mo biti, da tako kažem, jed­no­s­mjer­ni i jed­no­di­men­zi­onal­ni, jer ćemo osta­ti bez publi­ke. Kao i sva­ke godi­ne, od praz­ne dvo­ra­ne i tera­se Circola gra­di­mo naš mali svi­jet koji će tra­ja­ti samo neko­li­ko dana, ali u tom krat­kom vre­me­nu se pros­tor, a s njim i atmo­sfe­ra, pot­pu­no pro­mi­je­ni. Ponovit ću kako voli­mo doves­ti živi svi­jet u Circolo, a sada smo odlu­či­li tamo napra­vi­ti pra­vi mali bota­nič­ki vrt i u skla­du s temom nazva­li smo ga Florastični vrt. To je, zapra­vo, ambi­jen­tal­na ins­ta­la­ci­ja sas­tav­lje­na od mahom medi­te­ran­skih bilja­ka koje smo „posu­di­li“ iz rasad­ni­ka Istrasjeme na čemu smo im jako zahval­ni. Svaka bilj­ka bit će ozna­če­na latin­skim, hrvat­skim i tali­jan­skim nazi­vom čime pros­tor pos­ta­je edu­ka­tiv­na šet­ni­ca, a dje­ca će moći pro­ma­tra­ti bilj­ke i koris­ti­ti pros­tor za svo­je kre­ativ­ne inter­ven­ci­je u nje­mu. U obli­ko­va­nju tog Florastičnog vrta pomo­ći će nam kra­jo­braz­ni struč­nja­ci iz Pula Herculanee koji­ma, tako­đer, dugu­je­mo zahval­nost. Tim vrtom ćemo zaokru­ži­ti pro­ces koji je zapo­čet s radom na vizu­al­nom iden­ti­te­tu kojeg sva­ke godi­ne mije­nja­mo, a prvi korak je ilus­tra­ci­ja iz koje se onda gene­ri­ra sve ili goto­vo sve osta­lo. Dakle, vizu­al 19. Monte Librića zamiš­ljen je „kao svi­jet u kojem knji­ga ras­te, diše i dos­lov­no cvje­ta“, kako o svom radu kaže autor Vedran Štimac. Ideja flo­ras­tič­nog svi­je­ta je vese­la i jas­no je arti­ku­li­ra­na, što će biti vid­lji­vo i kroz pla­kat koji je obli­ko­vao Matko Plovanić, kao i kroz sce­no­graf­ske mate­ri­ja­le koje je raz­ra­di­la Petra Pletikos. Sve to, od počet­ne ide­je, ilus­tra­ci­je pa do pri­la­god­be pros­to­ra temi, suge­ri­ra odnos čovje­ka pre­ma pri­ro­di pro­ma­tran kroz, pri­je sve­ga, knji­žev­nost, ali i dru­ge vrste umjetnosti.

Čitaju li dje­ca danas i koli­ko? Naime, una­toč digi­ta­li­za­ci­ji i miš­lje­nju da dje­ca i mla­di ne čita­ju, ipak inte­res za knji­ge i čita­nje ne jenjava.

Talijanski autor Alessandro Baricco u knji­zi „The Game“ piše kako su možda današ­nja dje­ca pro­či­ta­la manje knji­ga nego nji­ho­vi rodi­te­lji u istoj život­noj dobi, ali su, sasvim sigur­no, pogle­da­la više fil­mo­va i seri­ja. Sve je dos­lov­no sve, dos­tup­ni­je nego ika­da u povi­jes­ti, raču­na­ju­ći i bes­kraj­nu koli­či­nu tek­s­ta za čita­nje. Naša namje­ra nije stva­ra­ti čita­telj­ske sno­bo­ve, već čita­te­lje i čita­te­lji­ce, a oni koji to pos­ta­nu kon­zu­mi­ra­ju­ći raz­li­či­te i digi­tal­ne sadr­ža­je se na kra­ju uvi­jek zalju­be u knji­gu. Djeca su naj­s­na­la­ž­lji­vi­ja bića na svi­je­tu i naj­br­že reagi­ra­ju. Kada otkri­ju kako im za ula­zak u svi­jet mašte ne tre­ba­ju punjač i inter­net i da ih je u nje­mu naj­te­že ome­ta­ti, udah­nu novi život i knji­ga­ma i književnosti.

Koji su auto­ri među zanim­lji­vi­jim na ovo­go­diš­njem Libriću?

Nema ih, jer su nama svi tak­vi. Knjige koje pred­stav­lja­mo su, vje­ru­jem, važ­ne, s tim što su neke usko veza­ne uz temu, neke nisu ali sva­ka­ko nude zanim­lji­ve sadr­ža­je pra­će­ne umjet­nič­kim ilus­tra­ci­ja­ma. Kao i uvi­jek, vodi­li smo raču­na da oda­bi­re­mo knji­ge za sve uzras­te: od sli­kov­ni­ca za naj­mla­đe, do roma­na za sta­ri­ji uzrast. Pripremajući Monte Librić otkri­li smo kako dje­ca ima­ju ite­ka­ko razvi­je­nu svi­jest o zaga­đe­nos­ti Zemlje, a kako bismo se kon­kret­ni­je upu­ti­li u tu temu, pri­pre­mi­li smo i raz­li­či­te tek­s­to­ve: od roma­na poput KoraZačarani izvor Franke Blažić, te Kamelia Leona Koraljke Milun, pa do sli­kov­ni­ca i ilus­tri­ra­nih knji­ga kao što su Šuma Striborova Ane Despot, Ruke Ane Salopek, Tajne male glji­ve Žaljke Vlainić, Smo sti­gli Vibora Juhasa i Sretan dan u našem kvar­tu Sanje Lovrenčić i Dominika Vukovića. Sve one mogu na zaba­van, dje­ci priv­la­čan način, potak­nu­ti raz­go­vor o eko­lo­gi­ji, poj­mo­vi­ma poput recik­li­ra­nja, ener­gi­je sun­ca i vje­tra, odva­ja­nja otpa­da, čuva­nje bilja­ka i živo­ti­nja i sve tema­ti­zi­ra­ju bilj­ni svi­jet – bilo kroz pri­če o pri­ro­di, sli­kov­ni­ce o drve­ću i cvi­je­ću ili poet­ske zapi­se o suži­vo­tu s bilj­ka­ma. Osim toga, u sklo­pu pro­gra­ma Piu che una sto­ria, goš­će su nam spi­sa­te­lji­ce Luciana Ciliento i Carola Benedetto koje će pred­sta­vi­ti knji­gu I raga­zzi del Fridays for Future (Einaudi Ragazzi) te Giorgia Vezzoli s knji­gom I bam­bi­ni albe­ro (Piemme) i oba ta nas­lo­va bave se odno­som pri­ro­de i djetinjstva.

Kakav je inte­res za tali­jan­ski pro­gram i koli­ko je on bitan za Istru kao dvo­je­zič­nu regiju?

Zaista velik i to je pro­gram koji uvi­jek ima puno publi­ke. Očekivano, poseb­no ga vole dje­ca iz tali­jan­skih ško­la i vrti­ća, ali i obi­te­lji koje žele da im dje­ca uče ili čuva­ju tali­jan­ski jezik koji je sas­tav­ni dio istar­skog iden­ti­te­ta. Dvojezična dimen­zi­ja Librić je uči­ni­la jedins­tve­nim doga­đa­jem za izda­va­če i auto­re u svi­je­tu dje­čje knji­žev­nos­ti, a u pro­gra­mu Più che una sto­ria – koji su osmis­li­le čla­ni­ce Programskog odbo­ra Liana Diković i Tamara Brussich – bit će pred­stav­lje­na naj­no­vi­ja izda­nja za dje­cu i mla­de ugled­nih tali­jan­skih izda­va­ča, dok su uz susre­te s auto­ri­ma, orga­ni­zi­ra­ne i radi­oni­ce te kaza­liš­ne pred­sta­ve. U Librić Teatrinu Luca Reginaa, kla­un, ilu­zi­onist i showman izvest će EcoCircus, dina­mič­nu i ino­va­tiv­nu pred­sta­vu u kojoj kroz magi­ju i akro­ba­ci­je otpad oživ­lja­va i pos­ta­je pro­ta­go­nist duho­vi­tih sce­na i čudes­nih izved­bi. Glumci La Contrade – Teatra Stabile iz Trsta upri­zo­rit će pred­sta­vu „Il brut­to ana­troc­co­lo, un pen­nu­to in blu­es“ (Ružno pače, pti­ca koja svi­ra blu­es). Ova poet­ska pri­ča s tek neko­li­ko rije­či, sat­ka­na od glaz­be, atmo­sfe­re, intu­ici­je, pogle­da i pokre­ta bit će razum­lji­va svi­ma. Pulska glu­mi­ca Petra Bernarda Blašković iza­bra­la je pul­sku temu – vodit će kaza­liš­nu radi­oni­cu “Ci vuole un fiore”, ins­pi­ri­ra­nu poz­na­tom pje­smom pul­skog kan­ta­uto­ra Sergia Endriga. Također, u pro­daj­nom dije­lu Librića, gdje će biti izlo­že­no oko 4.000 nas­lo­va sli­kov­ni­ca i knji­ga za dje­cu i mla­de, posje­ti­te­lji će moći pro­na­ći i širok izbor novi­te­ta na tali­jan­skom jezi­ku zahva­lju­ju­ći surad­nji s knji­ža­rom Nero su bian­co iz Trsta.

Posljednjih godi­na svje­do­či­mo ras­tu bro­ja novih izda­nja i novih izda­va­ča dje­čjih knji­ga, kao i nas­tan­ku malih, neza­vis­nih izda­va­ča s vrlo zanim­lji­vim pro­gra­mi­ma. Kakva je tre­nut­no situ­aci­ja na tržištu?

Produkcija ras­te, ali trži­šte je i dalje rela­tiv­no malo i osjet­lji­vo. Nezavisni izda­va­či dono­se dodat­nu kva­li­te­tu, sve više autor­skih sli­kov­ni­ca, vizu­al­no dojm­lji­vih knji­ga koje obra­đu­ju raz­ne sadr­ža­je, od emo­ci­ja, eko­lo­gi­je, ink­lu­zi­je pa do dru­gih, pro­gre­siv­nih tema. Naravno, uvi­jek se nađe i pri­je­vo­da i, da tako kažem, „sigur­nih nas­lo­va“ koji pra­te komer­ci­jal­nu, sasvim razum­lji­vu logiku.

Rođeni za čita­nje Nacionalni je pro­gram za poti­caj čita­nja od naj­ra­ni­je dobi. Kako se on ukla­pa u Librić ove godine?

Jedna od naj­ve­ćih novos­ti 19. Librića je pred­stav­lja­nje Nacionalnog pro­gra­ma Rođeni za čita­nje koji od 2023. pro­vo­di Ministarstvo kul­tu­re i medi­ja u surad­nji s Ministarstvom zdrav­s­tva i Hrvatskim zavo­dom za jav­no zdrav­s­tvo, uz podr­šku Hrvatskoga pedi­ja­trij­skog druš­tva i Hrvatskog druš­tva za soci­jal­nu i pre­ven­tiv­nu pedi­ja­tri­ju. Zahvaljujući Maji Zrnčić i naci­onal­noj stra­te­gi­ji poti­ca­nja čita­nja dje­ci od naj­ra­ni­je dobi, po prvi puta ima­mo i sadr­ža­je za naj­mla­đe od šest mje­se­ci do tri godi­ne. Osnova tog pro­gra­ma su inte­rak­tiv­ne kami­ši­baj pred­sta­ve „Moj medo“ i „Što sve moram danas napra­vit“ te lut­kar­ska pred­sta­va „Bebe su super“, koji­ma su obje­di­nje­ne scen­ske izved­be sli­kov­ni­ca pro­gra­ma Rođeni za čita­nje, a sva­ki rodi­telj koji posje­ti štand ovog pro­gra­ma dobit će i infor­ma­tiv­ni letak s 10 zlat­nih savje­ta za čita­nje djeci.

Neizostavno pita­nje su u kul­tu­ri rijet­ko dos­tat­ne finan­ci­je. Kako se sna­la­zi­te i ima­te li dovolj­no sred­sta­va za reali­za­ci­ju svih pla­ni­ra­nih programa?

Ako ins­ti­tu­ci­je u kul­tu­ri ima­ju pro­ble­ma s pro­ra­ču­nom, onda u izva­nins­ti­tu­ci­onal­noj kul­tu­ri može biti samo teže. Mi ima­mo sta­bil­ne izvo­re finan­ci­ra­nja koji nam omo­gu­ća­va­ju odr­ža­va­nje ovog pro­gram­skog i pro­duk­cij­skog nivoa. S manje ne bi uspje­li, a s više… Najbolje je da ne maštam, jer je povra­tak u real­nost neugo­dan. Kada čujem kako živi­mo u kriz­nim vre­me­ni­ma koja svi mora­ju osje­ti­ti, prvo se upi­tam kada, barem u kul­tu­ri, nisu bila tak­va, a onda sje­tim kako Churchill nije dopu­štao ugro­ža­va­nje kul­tur­ne sce­ne u Britaniji za vri­je­me Drugog svjet­skog rata, pita­ju­ći se što uop­će bra­ni­ti ako se bez kul­tu­re ostane.