Roberta Milevoj
S Robertom Milevoj, perspektivnom pulskom plesačicom i koreografkinjom, razgovarali smo uoči njezine najnovije predstave „Opet Roberta“, koja će se premijerno prikazati sljedeći tjedan. Plesom se bavi od malih nogu, a kako je sve započelo ispričala nam je sama Roberta.
Sljedeći tjedan, točnije 15. ožujka, u Zagrebačkom plesnom centru, premijerno ćeš izvesti svoju novu plesnu predstavu „Opet Roberta“. O čemu se radi? Da li je riječ o svojevrsnom nastavku predstave „Roberta, Roberta“ iz 2011. godine?
- Rekla bih da mi je „Roberta, Roberta“ zadala jasniji put prema preispitivanju sebe na razini scenskog kao i osobnog proživljavanja i kako se to tvoje mogu simultano odvijati u procesu kada nastaje autorsko djelo. Prva predstava je svojevrsno korijenje za „Opet Roberta“ jer da nije bilo tog iskustva pretpostavljam ne bi bilo ni nastavka bavljenja sobom u tom kontekstu. O novoj predstavi mi je sada teško pričati jer nemam odmak od nje tj. previše sam u njoj. Uskoro će progovoriti pred publikom. Kao što je zapisano u službenoj najavi predstave, vjerujem da je tijelo, kada se nalazi u neuobičajenom prostoru za stvaranje materijala, poput prirode, suočeno s nedostatkom alata kojima inače raspolaže u stvaranju. U takvoj situaciji mijenjaju se i uvjeti u kojima predstava nastaje, kao i percepcija samog stvaranja. Zanimala me usporedba tih dvaju iskustva: kako promatrati osobni doživljaj prirode u koreografskom smislu te kako obraditi ono prirodno u performativnom smislu.
Koja ti je glavna misao vodilja dok smišljaš koreografiju za svoje predstave? Što te inspirira?
- Kada se misli akumuliraju, najčešće nemam inspiraciju jer čekam da se isprazne, a onda se uglavnom pojavi potreba koja pokrene stvari prema naprijed. Inspiracija je uglavnom vezana uz prepoznavanje trenutka u kojemu se trenutno nalazim ili prema čemu imam određeni odnos koji me onda zanima dalje transformirati i dijeliti u širem smislu. Volim kada mogu slušati intuiciju i kada ta intuicija traje čim duze, po mogućnosti do samog kraja. Drugi dio je onaj muški, organizacijski i radna promišljenost.
Prva plesna iskustva stekla si u Studiju za stvaralačke djelatnosti Zaro, u Puli. Profesionalno plesno obrazovanje nastavljaš u Zagrebu i inozemstvu sudjelujući u brojnim međunarodnim programima i radionicama. Kako se rodila ljubav prema plesu?
- Pa ustvari poprilično praktično. Kad sam imala 6 godina, s nonom sam išla gledati sestričnu iz Fažane na ogledni sat u Pionirski dom i pretpostavljam da mi se tada to jako svidjelo. Istovremeno je mama tražila najbolji rekreativni način za moju skoliozu kralježnice i tako se to dvoje, ugodno i korisno, zajedno spojilo u moju dugogodišnju ljubav prema plesu. Mislim da je itekako veliku ulogu odigrala baš ta rana faza bavljenja plesom kada te u ples vodi instinkt, ritam i muzika. Jedino što je sada drukčije jest da sad razumijemo čime smo se otpočetka bavili.
Dobitnica si Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu u predstavi “Nastup”, 2010. godine. i Produkcijske nagrade na 28. Tjednu suvremenog plesa, 2011. godine. Koliko su važne nagrade i priznanja?
- Mislim da nagrade dolaze kada su čovjeku potrebne. A kada dođu, na emotivnom planu donesu jednu ugodu i zadovoljstvo (i suze). Same po sebi nisu nešto za čim trebamo težiti u smislu priznanja jer prije svega priznajemo i poznajemo sami sebe puno bolje nego ijedna nagrada. Naravno da bi one, kad već postoje, trebale biti sto relevantnije i vjerodostojnije pri ukazivanju kvalitete, ali postoji cijeli niz okolnosti koje utječu na to. Ako se mene pita, pravda nije uvijek zadovoljena, više volim kad je pravda po mojem „guštu“.
Kakve su mogućnosti za mlade plesače i koreografe u Puli, u Hrvatskoj? Koliko je, zapravo, „popularan“ suvremeni ples kod nas u smislu da se time možeš profesionalno baviti i od toga živjeti?
- Koliko sam upoznata, u Puli ima relativno veliki broj plesnih grupa od kojih neke zaista profesionalno rade na edukaciji djece. Najveću ulogu, pored roditelja, u toj ranoj fazi imaju pedagozi koji im mogu i trebaju dati zamah znanja i ljubavi prema plesu. Za one malo starije koji trebaju odlučiti o svom pozivu i prerasti u profesionalne plesače, situacija je drukčija. U Zagrebu postoji cijela jedna generacija plesača /ica koji silno žele probiti zid između statusa poluprofesionalca i profesionalca, a u nepostojanju institucije kao što je plesna akademija, to je skoro nemoguća misija. Lijepo je vidjeti kad se zbog toga ipak ne odustaje. Ja sam prestala razmišljati o tome, može se ili ne, živjeti od plesa. Vjerojatno će nas plesače vječno pratiti to pitanje.
Iza tebe su predstave „Trio“, „material248“, „Rachel & Sonny“, „Roberta, Roberta“ i „Opet Roberta“. Možeš li izdvojiti tebi najdražu?
[lang_hr]- „Opet Roberta“ je još uvijek u nastajanju. Za tjedan dana bit će jedna od ovih ostalih na listi. Nadam se da će biti najdraža kao i sve druge u trenutku kada su nastajale. Svaka od tih predstava ima svoje rođendane, svoju dob i svoje zanimacije. Sigurno je da ono što konstantno obilježava svaki pojedini rad uključuje puno požrtvovnosti, zaigranosti pa i hrabrosti. Možda me „Roberta, Roberta“ najviše od svih usmjerila prema epitetu koreografkinje iako se ja sama ne volim tako imenovati. Za sebe sam prvenstveno izvođač s potencijalom da se razvije u što boljeg koreografa.[/lang_hr]
Daljnji planovi, ambicije, želje? Ostaješ li na relaciji Pula-Zagreb? Postoji li mogućnost da karijeru nastaviš u inozemstvu?
- Da se vratim na drugo pitanje… Misao vodilja kada smišljam koreografiju za svoj život oduvijek mi je bila vratiti se kući.
Tekst: L.Z
Foto: privatna arhiva Roberta Milevoj
