Dunja Janković
Dunja Janković, umjetnica podrijetlom s Malog Lošinja u rodnom je mjestu pokrenula Škver Art Project, dovevši eksperimentalnu i rubnu umjetnost u nesvakidašnji prostor – brodogradilište. ŠKVER iz godine u godinu okuplja sve veći broj umjetnika iz Hrvatske i svijeta, a kako je proteklo ovogodišnje peto izdanje iz prve nam je ruke rekla sama Dunja.
[lang_hr]Prošlog tjedan završio je 5. Škver Art Projekt čija si začetnica. Kako je nastala ideja o pokretanju jedne takve manifestacije koja se odvija na nesvakidašnjoj lokaciji: malološinjskom brodogradilištu?[/lang_hr]
[lang_hr]- ŠKVER je od početka zamišljen kao multimedijalna rezidencija u trajanju od tjedan do 10 dana gdje umjetnici surađuju međusobno ili rade na svojim solo projektima unutar brodogradilišta te imaju potpuno odriješene ruke u izboru medija i načinu izvedbe rada. Jedina zadanost je da su prinuđeni prilagoditi se prostoru živuće industrije što zahtjeva veliku dozu improvizacije. Ali većini umjetnika je upravo to izazov i u takvoj atmosferi se realiziraju mnogi nevjerojatni radovi i situacije.[/lang_hr]
[lang_hr]Nekako se sve oko ŠKVER‑a bazira na spajanju nespojivog: prije svega umjetnosti i industrijskog prostora, s čime je priča i počela prije 5 godina kada smo muralima osvajali arhitekturu brodogradilišta. Nakon toga se, iz godine u godinu, priča krenula širiti u smjerove koje u početku nisam mogla ni predvidjeti, a tu najprije mislim na socijalni moment koji postaje sve kompleksniji kroz godine.[/lang_hr]
[lang_hr]Tako su se krenule događati suradnje između umjetnika i radnika brodogradilišta na različitim projektima i u različitim medijima. Utjecaj jednih na druge je uzajaman i, iz godine u godinu, sve jači i jači.[/lang_hr]
[lang_hr]Zatim tu se radi i o interesantnom momentu predstavljanja suvremene i eksperimentalne umjetnosti na jednom otoku, u javnosti koja nije navikla na takve umjetničke eskapade. Zato osmišljavamo različite mehanizme prezentacije kako bi približili taj zahtjevniji sadržaj javnosti, gdje se najuspješnijim pokazuje uključivanje umjetničkog sadržaja u javne prostore i otočku svakodnevicu.[/lang_hr]
[lang_hr]Što Škver predstavlja/znači Malom Lošinju?[/lang_hr]
[lang_hr]- Trenutno je to jedino događanje u domeni izvaninstitucionalne suvremene umjetnosti u Malom Lošinju. Osim toga jedan od ciljeva projekta je prebaciti fokus s predstavljačkog djela na procesni, stvaralački dio te produbiti i pojačati komunikaciju gostujućih umjetnika s lokalnom sredinom i s radnicima u brodogradilištu. [/lang_hr]
[lang_hr]Kako se Lošinj kompletno i korjenito preusmjerava samo na turizam i to onaj gdje se zvjezdice dižu do u nebesa, čini mi se da, paralelno s time, kržlja protočnost relevantnih i interesantnih informacija koje dolaze izvan otoka. Sve manje i manje je ovo destinacija mladih ljudi koji su nosioci svježine, nesputanosti i novih ideja, a sve više se radi na tome da se otok izolira u neke elitističke okvire koji, po meni, nikako ne pogoduju razvoju raznovrsnog lokalnog života. [/lang_hr]
[lang_hr]ŠKVER u ovakvim uvjetima nalikuje na utopistički pothvat, ali nadam se da je utjecaj na razvoj neke zdrave duhovne klime na otoku, ipak moguć. Ono najvažnije, u projekt se uključuju mladi ljudi koji se postepeno osnažuju i počinju se i sami organizirati i realizirati svoje ideje. [/lang_hr]
[lang_hr]S druge strane, mislim da ŠKVER utječe na kreiranje pozitivne slike o industriji brodogradnje i njenoj svrhovitosti, a nadam se da pozitivno djelujemo i na radnike kojima svake godine donosimo tu promjenu u rutini ili ih makar zabavljamo svojim smiješnim projektima.[/lang_hr]
[lang_hr]Nekako se nadam da se ove aktivnosti urezuju u kolektivnu svijest/povijest otoka te da će se javnost jače aktivirati i odreagirati, ako ne sada, onda kada za to dođe vrijeme.[/lang_hr]
[lang_hr]Što je obilježilo ovogodišnji, jubilarni Škver? Tko je sve sudjelovao?[/lang_hr]
[lang_hr]- Ovogodišnji ŠKVER je brojio oko 30-ak gostujućih umjetnika iz Hrvatske i inozemstva (Slovenija, Srbija, Švedska, Francuska, SAD) iz područja stripa, ilustracije, fotografije, videa, sound arta, animacije itd…[/lang_hr]
[lang_hr]Jedna od karakteristika ovogodišnjeg ŠKVER‑a je povećan broj događaja koji su se zbivali u javnim prostorima i komunicirali s otočkom svakodnevicom. [/lang_hr]
[lang_hr]ŠKVER smo otvorili ribarskom feštom u umjetničkom izdanju, organiziranom kroz nevjerojatan timski rad s ribarima, škveranima i cijelom plejadom pojedinaca, te smo uspjeli implementirati suvremenu i eksperimentalnu umjetnost u tradicionalni okvir. [/lang_hr]
[lang_hr]Tako je hrpa ljudi mogla vidjeti instalaciju Davora Sanvicentija – mjesec (izrađen i podignut od strane radnika brodogradilišta) postavljen na rt u blizini ribarske lučice gdje se fešta održavala. Mjesec je bio vidljiv iz skoro svake pozicije u lučici, a i šire te je čak neke ljude privukao iz daleka i cijelu je večer podsjećao na začudnost manifestacije.[/lang_hr]
[lang_hr]Lina Rica, Boštjan Čadež i Željko Bašković su, pak, cijelu lučicu prekrili projekcijama, digitalnim i analognim, na taj način mijenjajući identitet mjesta, uz nevjerojatno dobar plesnjak zahvaljujući Joži Boloniću, Dj‑u i ŠKVER-skoj muzi od samih početaka projekta. Bilo je tu i ribe i harmonike i vina i još koječega. Eklektično i možda ne za svačiji ukus, ali po mom mišljenju, totalni uspjeh.[/lang_hr]
[lang_hr]Zatim smo imali Float On cinema, projekciju eksperimentalnih videa američkog labela Undervolt & Co, koja se odvijala na brodu-dizalici i, iako nismo isplovili na more, filmove smo gledali plutajući, sigurno usidreni. [/lang_hr]
[lang_hr]Sajam knjiga i postera se odvijao u ribarnici, a SHOW OFF predstavljanje umjetnika, kolektiva i festivala se odvijalo na ljetnoj pozornici Gradske knjižnice.[/lang_hr]
[lang_hr]Jedan od highlighta ovoga ŠKVER‑a je bio turnir u boćanju gdje su se po timovima izmiješali umjetnici, radnici brodogradilišta i profesionalni boćari te se igra i druženje odvijalo satima u genijalnoj atmosferi. Pehare i medalje je napravio Nikola Haluška, jedan od radnika brodogradilišta koji i inače svake godine iznenadi sa skulpturama koje izrađuje bok uz bok s gostujućim umjetnicima.[/lang_hr]
[lang_hr]I na kraju, tradicionalna Otvorena vrata ŠKVER‑a su zadnji dan projekta gdje se poziva javnost da posjeti brodogradilište i vidi rezultate projekta. To je cjelovečernje događanje gdje brodogradilište poprima ulogu ogromnoga igrališta, koje ne samo što dobro izgleda nego nudi iznenađenje na svakom uglu. Projekcije su izranjale iz vode, instalacije su visjele u halama, protezale se na oronulim elementima, radnici su roštiljali i hranili mase, mjesec se ponovo pojavio na doku, svirkica se odvijala u škverskom ambijentu okupanom mappingom i još štošta do duboko u noć.[/lang_hr]
[lang_hr]Ali sve to zvuči suhoparno u riječima i rečenicama. Više informacija o umjetnicima i događanjima može se naći online na website‑u koji nam je ingeniozno složio naš dizajner Niko Mihaljević, prikačivši se na sajt turističke zajednice. Jer mi hakiramo otok vitalnosti:[/lang_hr]
[lang_hr]http://www.skver-art.com/ [/lang_hr]
[lang_hr] i na Facebooku:[/lang_hr]
[lang_hr]https://www.facebook.com/pages/%C5%A0KVER/116010915108725 [/lang_hr]
[lang_hr]S kojim si se radovima predstavila publici?[/lang_hr]
[lang_hr]- Ove godine sam bila isključivo u ulozi organizatorice. Iako je u organizaciji bilo više ljudi nego ikada i iako su nevjerojatan dio posla odrađivale kustosice iz Rijeke, Vana Gović, Ivana Lučić i Domagoj Buljan, posla je bilo više nego ikada. Prethodnih godina sam se trudila na neki način sudjelovati u stvaranju i pogotovo surađivati s nekim od milijun meni dragih umjetnika, međutim shvatila sam da je to skoro pa nemoguća misija s obzirom na količinu posla koji donosi organiziranje ovakvog projekta. Problem je u tome jšto se hrpa toga bazira na improvizaciji s obzirom da na otoku ne postoji infrastruktura za odvijanje sadržaja koje ŠKVER nudi. [/lang_hr]
[lang_hr]Iza tebe su brojne, što skupne, što samostalne izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu. Koju bi izdvojila kao najznačajniju?[/lang_hr]
[lang_hr]- Najdraže izložbe su mi one gdje imam malo više prostora za igru s postavom. Kako se najviše bavim stripovima, izlaganje u galerijama nije prirodno stanište za moje radove pa zbog toga izlaganje shvaćam više kao moment u kojemu imam priliku dočarati gledaocima taj moj svijet ili barem djelić atmosfere toga svijeta. [/lang_hr]
[lang_hr]Do sada sam se koristila videom, performansom, muralima, instalacijama da bi kroz simbiozu različitih medija zapravo predstavila strip. Na mom website‑u ima nešto dokumentacije od tih izlagačkih eksperimenata.[/lang_hr]
[lang_hr]Na izložbi hrvatskog stripa u Francuskoj, u Parizu, dobila sam čitavu jednu sobu u izlagačkom prostoru i odriješene ruke. Imala sam vremena razmisliti o postavu, a prostor je bio dosta zahtjevan u smislu da je nepravilan i zidovi su lagano zaobljeni. Tako sam svoje radove izložila po principu kolaža. Kolažirala sam zidove svojim radovima, nedovršenim dijelovima radova, drugim predmetima (komadima drva, figuricama itd.) koji su u korelaciji jedni sa drugima preuzimali nova značenja i postajali svojevrsni znakovi koji zovu na iščitavanje zidova.[/lang_hr]
http://tripica.org/project/soft-wall/
[lang_hr]Prošlo proljeće u Beogradu u CZKD‑u na otvaranju Novog Doba, festivala nesvrstanog stripa, sam “izvela” strip: u ulozi naratora, čitala sam tekst svoga apstraktnog gif stripa projiciranog na platno, koji inače ima svoju inkarnaciju i na webu (http://0o0o000.tumblr.com/) i u tiskanim izdanjima. To su ti neki novi formati stripa kojima se bavim već duže vrijeme. Izlazak strip forme izvan okvira knjige. [/lang_hr]
[lang_hr]Gdje crpiš inspiraciju za svoje radove? Koju tematiku preferiraš?[/lang_hr]
- Inspiraciju najčešće crpim kroz sam proces rada. S obzirom da se u stripu više ne bavim «figurativnim» narativom, imam slobodu da naknadno kreiram priču, ili bolje rečeno, ritmični niz. Svuda oko sebe imam triggere zahvaljujući kojima krenem raditi u određenom smjeru koji se onda širi ili mijenja kroz proces rada te kroz preskakanje iz jednog medija u drugi. Dakle, ne koristim nužno samo crtež ili kolaž ili zvuk ili kompjuter već svaku ideju provlačim kroz više medija da vidim kako će se ponašati. Kroz te medijske translacije se rađa još mali milijun ideja i novih problematika.
Dakle, da, proces je najveća inspiracija.
[lang_hr]Strip, ilustracija, dizajn? Kojom formom najbolje izražavaš svoje misli/poruke?[/lang_hr]
[lang_hr]- Strip, u ovom obliku kako ga ja shvaćam, obuhvaća apsolutno sve te medije, a i šire. Ako ga krenem prilagođavati kompjuteru i interaktivnoj platformi interneta, tu mogu još ubaciti i pokret i zvuk i interaktivnost. Teoretski, ako ga krenem stvarati u prostoru, koristim se i dizajnom i arhitekturom. [/lang_hr]
[lang_hr]Ako se pogleda i tradicionalni, nazovimo «figurativni» strip, on, također, zahtjeva korištenje kadriranja, zatim dizajn interijera, eksterijera, predmeta i kostima, glumu, književnost, ritam itd.[/lang_hr]
[lang_hr]Zato obožavam taj medij, bezgranično je otvoren i pun mogućnosti, a njegova nisko budžetnost i relativna nepopularnost u mainstream životnom prostoru, ga čini još slobodnijim i nesputanijim. [/lang_hr]
[lang_hr]Nakon završene Likovne akademije u Zagrebu, upisala si postdiplomski na School of Visual Arts u New Yorku. Kakvo je bilo tvoje iskustvo s NY-om?[/lang_hr]
[lang_hr]- New York vjerojatno predstavlja jednu od najvećih prekretnica u mom radu s obzirom da sam potpuno prelomila smjer i života i stvaranja. Izobilje iskustava, informacija i poznanstava i totalno proširivanje vidika. Ipak kao grad za život mi nikako nije legao, ali mi je zato ostao jedno od najboljih mjesta za posjete. [/lang_hr]
[lang_hr]Nakon završetka postdiplomskog u NY‑u preselila sam se u Portland, OR, jedan od najprogresivnijih gradova u SAD‑u, gdje sam nastavila aktivno sudjelovati na portlandskoj umjetničkoj sceni. Taj grad toplo preporučam svakome tko se odluči posjetiti SAD, a htio bi vidjeti svježu i hiperproduktivnu umjetničku scenu. I tako, nakon 7 godina američkog iskustva, vratih se ja na otok.[/lang_hr]
[lang_hr]Za pet godina vidim se… ?[/lang_hr]
[lang_hr]- Pustila bih to pitanje otvoreno. Toliko sam zabavljena trenutkom i sadašnjošću da bih još neko vrijeme voljela funkcionirati na taj način, ovdje i sada.[/lang_hr]
Tekst: Lorna Zimolo
Foto: privatna arhiva Dunje Janković









