Izložbe Slađana Dragojevića i Andreja Zbašnika u grožnjanskoj galeriji Fonticus

21.11.2018.

Samostalne izlož­be Slađana Dragojevića „S lov­ci­ma“ i Andreja Zbašnika „Plastificirane memo­ri­je“ bit će otvo­re­ne u petak, 23. stu­de­nog u 19 sati u grož­njan­skoj Gradskoj gale­ri­ji Fonticus.

„Slađan Dragojević, nakon peri­odič­nih ali više­go­diš­njeg bilje­že­nja sce­na lova na div­ljač, odlu­ču­je temu pred­sta­vi­ti u obli­ku izlož­be foto­gra­fi­ja. Lov podra­zu­mi­je­va ubi­ja­nje ili hva­ta­nje živo­ti­nja u pri­ro­di, u nji­ho­vim sta­ni­šti­ma. Na poče­ci­ma civi­li­za­ci­je lov je bio nužan za egzis­ten­ci­ju. Po rim­skom pra­vu lov je bio slo­bo­dan, ali na vlas­ti­tom zem­lji­štu. Oko IX. st. europ­ski vla­da­ri uvo­de res­trik­ci­je lova. Tijekom XII. st. cije­la je drža­va bila lovi­šte odre­đe­nog kra­lja a on je to pra­vo mogao dava­ti plem­s­tvu ili podru­čji­ma, gra­do­vi­ma. U suvre­me­nos­ti, lov pos­ta­je zaba­va, vjež­ba, sport i zani­ma­nje. Sačinjavaju se zako­ni o razum­nom lov­nom gos­po­da­re­nju. Na etič­ka pita­nja veza­na za ubi­ja­nje živo­ti­nja, danas lov­ci ima­ju mno­go uvjer­lji­vih odgovora.

„Svjedočanstvo doga­đa­ja je ono što čini doku­men­tar­nu foto­gra­fi­ju i izdva­ja je od osta­lih obli­ka vizu­al­ne komu­ni­ka­ci­je. Fotografi nas­to­je pri­ka­za­ti isti­ni­tu i stvar­nu sli­ku neke situ­aci­je. Kaže se da sli­ka govo­ri tisu­ću rije­či, ali je pita­nje da li je pro­ma­trač uvi­jek u sta­nju pod­ni­je­ti sadr­žaj foto­gra­fi­je. Slađan Dragojević pra­ti i doku­men­ti­ra na artis­tič­ki način doga­đa­nja lova, no, kao da ne želi iska­za­ti stav. Strpljivom gle­da­ocu podas­ti­re sve faze doga­đa­nja“, piše kus­tos Eugen Borkovsky.

O izlož­bi Andreja Zbašnika Borkovsky piše: „Seneka, na počet­ku naše ere, kaže: “Onome tko ne zna u koju luku tre­ba uplo­vi­ti, nije­dan vje­tar neće biti povo­ljan.” U našem vre­me­nu poka­zu­je se pro­blem izbo­ra poda­ta­ka u zbr­ci raz­no­rod­nih infor­ma­ci­ja. Produkcija nebit­nih, pro­izvolj­nih ili nepo­uz­da­nih poda­ta­ka pri­sut­na je čak i na podru­čju zna­nos­ti. Kritičko miš­lje­nje poseb­no je važ­no kada se, zahva­lju­ju­ći inter­ne­tu, može podjed­na­ko glas­no čuti sko­ro sva­či­je mišljenje.

„Andrej Zbašnik kaže da boju sma­tra svo­je­vr­s­nom infor­ma­tič­kom jedi­ni­com, mate­ri­jal­nim podat­kom koji oda­ši­lje odre­đe­nu poru­ku. On osje­ća potre­bu dos­lov­no ju spre­mi­ti, arhi­vi­ra­ti. Čin ula­ga­nja boje u fas­cik­le te nje­nim raz­vla­če­njem uskim, ploš­nim pros­to­rom, iska­zu­je pro­ce­su­alan, eks­pre­si­van tret­man kolo­ri­ra­ne mate­ri­je. Umjetnik priz­na­je: “Fascinirala me činje­ni­ca gus­to­će i teč­nos­ti boje, te način mani­pu­la­ci­je njo­me pre­ko plas­tič­ne kori­ce fas­cik­la.“ U pos­ta­vu nala­zi­mo niz koji se sas­to­ji od tran­s­pa­rent­nih, plas­tič­nih fas­ci­ka­la u koje je sprem­lje­na boja. Fascikli su zatvo­re­ni kla­me­ri­ca­ma. Ovi artis­tič­ki pred­me­ti uje­di­nju­ju plas­ti­ku kao defi­ni­ci­ju obli­ka i boju kao sadr­žaj. Rad može­mo doži­vje­ti kao niz aps­trak­t­nih sli­ka, no radi se o umjet­ni­ko­vom kon­cep­tu­al­nom pris­tu­pu, pos­tup­kom doda­va­nja tek­s­tu­al­nih zna­ko­va. Oni su, za raz­li­ku od sli­kar­skih dije­lo­va rada, čit­ki i jas­ni. Čak na dva jezika.“

Priredio B. V.