Svjetlost života keramičarke Danijele Pičuljan u Umagu

14.05.2019.

U izlož­be­nom pros­to­ru MMC gale­ri­je Grada Umaga u petak 10. svib­nja, otvo­re­na je još jed­na vrhun­ska izlož­ba. Postavljeno je pet rado­va kera­mi­čar­ke Danijele Pičuljan koji čine ambi­jen­tal­nu ins­ta­la­ci­ju, a sva­ka od njih sas­to­ji se od jed­nog ili više koma­da. Instalacija nosi naziv „Lux Vitae“, radi se o site – spe­ci­fic ins­ta­la­ci­ji posve­će­noj svje­tlos­ti koja je svo­je­vr­s­ni work in pro­gress (2017. – 2019.), a sači­nja­va­ju je skul­p­tu­re i objek­ti izve­de­ni u por­cu­la­nu, u kom­bi­na­ci­ji s fiber­gla­som i kobalt oksi­di­ma, sve palje­no na 1240°C, nas­ta­li za vri­je­me umjet­nič­ke rezi­den­ci­je u Mađarskoj u International Ceramics Center Kecskemet.

Predstavljanje su izvr­ši­le tri dame i to auto­ri­ca Danijela Pičuljan, povjes­ni­čar­ka umjet­nos­ti i likov­na kri­ti­čar­ka Višnja Slavica Gabout, te savjet­ni­ca za kul­tur­na doga­đa­nja uma­ške usta­no­ve Festum Sanja Benčić. Od skul­p­tu­ra koje čine ovu ins­ta­la­ci­ju četi­ri su stol­nog tipa pos­tav­lje­ne na kubu­si­ma, a naj­dojm­lji­vi­lja i naj­ve­ća, koja se sas­to­ji od dva ele­men­ta, raza­pe­ta visi usred pros­to­ri­je. Pojedini rado­vi sadr­že u sebi svje­tle­će tije­lo koje isti­če pro­zir­nost por­cu­la­na, pove­zu­je aps­trak­ci­ju for­me i tema­ti­zi­ra izlož­bu koja ima odli­ku da ju se može sagle­da­ti kao pot­pu­no bes­tje­les­nu aps­trak­ci­ju, kao ras­puk­nu­će jez­gre, ras­pr­ska­va­nje mate­ri­je ili pro­pa­da­nje stvar­nos­ti s jed­ne stra­ne, a s dru­ge doži­vje­ti ove rado­ve kao obič­ne pred­me­te iz sva­kod­nev­ni­ce koji­ma se kons­truk­ci­ja uru­ši­la zbog vlas­ti­te sla­bos­ti ili vanj­skih čimbenika.

Na počet­ku veče­ri Sanja Benčić je poz­dra­vi­la pri­sut­ne te uvod­no izni­je­la krat­ke crti­ce iz boga­tog živo­to­pi­sa umjet­ni­ce, rekav­ši da Danijela Pičuljan kera­mi­ku izu­ča­va od 1997. godi­ne poha­đa­ju­ći kon­ti­nu­ira­no niz spe­ci­ja­lis­tič­kih radi­oni­ca i semi­na­ra doma­ćih i ino­zem­nih struč­nja­ka iz podru­čja kera­mi­ke, por­cu­la­na i stak­la. Do sada je ima­la devet samos­tal­nih, te sudje­lo­va­la na šez­de­se­tak skup­nih naci­onal­nih i među­na­rod­nih žiri­ra­nih izlož­bi u nas i u ino­zem­s­tvu. Sudjelovala je na broj­nim među­na­rod­nim umjet­nič­kim sim­po­zi­ji­ma te na umjet­nič­kim rezi­den­ci­ja­ma u Španjolskoj, Mađarskoj i Kini. Dobitnica je mno­gih nagra­da, a rado­vi joj se nala­ze u zbir­ka­ma muze­ja i umjet­nič­kim kolek­ci­ja­ma u Hrvatskoj i diljem svi­je­ta. Jedna je od osni­va­či­ca Kerameikona, Hrvatskog kera­mi­čar­skog udru­že­nja iz Varaždina te je čla­ni­ca ULUPUH‑a od 2002. godi­ne i HZSU‑a od 2004. godi­ne, a od 2014. je pred­sjed­ni­ca ULUPUH-ove Sekcije za kera­mi­ku, por­cu­lan i staklo.

Kustosica Višnja Slavica Gabout kaza­la je kako joj je uvi­jek zado­volj­stvo radi­ti s Danijelom Pičuljan kako samos­tal­ne, tako i skup­ne izlož­be već cije­li niz godi­na nagla­ša­va­ju­ći da su joj nje­zi­ni rado­vi uvi­jek bes­kraj­no iza­zov­ni jer koli­ko god da pra­ti i zna što i kako radi, ono što iza­đe iz nje­nih peći i iz nje­zi­nih ruku je uvi­jek izne­na­đe­nje, uvi­jek pre­kras­no i uvi­jek nešto novo. “Danijelu se uobi­ča­je­no pred­stav­lja kao kera­mi­čar­ku, no ja bih je pred­sta­vi­la i kao kipa­ri­cu, jer ona uvi­jek raz­miš­lja o kera­mič­kom medi­ju kipar­ski”, isti­če kus­to­si­ca nas­tav­lja­ju­ći: “Ona zna sve taj­ne kera­mič­kog zana­ta, ali uvi­jek kad obli­ku­je kera­mi­ku raz­miš­lja pros­tor­no bilo da radi skul­p­tu­re ili da radi pros­tor­ne ins­ta­la­ci­je i objek­te. Nikad to nije, odnos­no rijet­ko je uti­li­tar­no jer kad kera­mi­ku ima­te u ruka­ma jed­nos­tav­no vam se namet­ne nekad neka­kav uti­li­tar­ni pred­met, no među­tim kod Danijele su to uvi­jek skul­p­tu­re i to uvi­jek veli­kih dimen­zi­ja.” U zad­nje vri­je­me auto­ri­ca eks­pe­ri­men­ti­ra s por­cu­la­nom koji je tako­đer jed­na vrsta kera­mi­ke odnos­no kera­mič­kog medi­ja. Ona je kipar u kera­mi­ci koji voli eks­pe­ri­men­ti­ra­ti, istra­ži­va­ti. Svoj matič­ni medij kera­mi­ku ili por­cu­lan rado spa­ja s dru­gim mate­ri­ja­lom, a ovaj put je iza­bra­la spa­ja­nje sa svje­tlom koje je izu­zet­no ins­pi­ra­ti­van medij jer kad umjet­ni­ci rade sa svje­tlom uvi­jek dobi­ju neku vizi­ju novih i druk­či­jih doga­đa­nja u umjet­nos­ti. Ono što je ponu­ka­lo Danijelu da poseg­ne za spo­jem por­cu­la­na i svje­tlos­ti jes­te spoz­na­ja da je svje­tlost život, buđe­nje, ener­gi­ja koja daje sna­gu, a svje­tlo unu­tar nje­zi­nih for­mi pri­ča o nekak­vom prvot­nom svje­tlu, gene­zi, pos­tan­ku, ona­ko kako zamiš­lja­mo da je možda nas­tao prvi život. Promatrajući nje­zi­ne rado­ve može­mo doži­vje­ti svu onu eks­pre­siv­nost i svu onu lje­po­tu i lju­bav koju je ona ima­la kad je zamiš­lja­la da je svje­tlost život i da on izbi­ja na mjes­ti­ma ras­puk­nu­ća iz unu­traš­njos­ti nje­zi­nih skulptura.

U tek­s­tu pred­go­vo­ra kata­lo­gu Višnja Slavica Gabout pojaš­nja­va: “Danijela Pičuljan ambi­jen­tal­nu je ins­ta­la­ci­ju „Lux Vitae“ posve­ti­la je „iskri stva­ra­nja svi­je­ta, lje­po­ti svje­tla i rađa­nju živo­ta“. Pritom je veli­ka Priroda tu bila nje­zi­na naj­ve­ća ins­pi­ra­ci­ja i iz nje je crpi­la obli­ke za sve kipar­ski obli­ko­va­ne por­cu­lan­ske for­me. Prirodu ona, među­tim, direk­t­no ne pre­pi­su­je, nego viđe­no autor­ski modi­fi­ci­ra, kon­ci­pi­ra­ju­ći ide­ju o „svje­tlu živo­ta“ kao suvre­me­nu vizu­al­nu meta­fo­ru kojom upri­zo­ru­je pras­li­ku pos­tan­ka živo­ta. Kao sce­nu u kojoj for­me bubre, a nji­ho­ve epi­der­me puca­ju i ras­tva­ra­ju se pred nava­lom svje­tloš­ću pokre­nu­to­ga živo­ta, koji iz dubi­ne organ­skih for­mi kulja van, u okol­ni pros­tor. U obli­ko­va­nju pri­sut­no je kraj­nje redu­ci­ra­nje i sin­te­ti­zi­ra­nje, ali isto­dob­no i ras­tva­ra­nje i ras­ta­ka­nja for­me, što daje moguć­nost bes­kraj­nih tran­sfor­ma­ci­ja i igre sa svje­tlom, čemu pri­do­no­si tran­s­pa­rent­nost opne volu­me­na, kao i boga­ta tek­s­tu­ra povr­ši­ne. Svjetlost tu pri­tom pos­ta­je kipar­ski mag pri­ro­de, koji tran­sfor­mi­ra  šup­lji­ne i ras­puk­li­ne u svje­tlos­ne „puni­ne“, pre­obli­ku­ju­ći volu­me­ne i naiz­gled ih mije­nja­ju­ći, ras­tva­ra­ju­ći ih pro­do­ri­ma kroz otvo­re – ili ih svje­tlom spa­ja­ju­ći, time se ugle­da­ju­ći u veli­ku Prirodu, gdje „sve stal­na mije­na jest“. Pomičući na taj način per­cep­ci­ju te otva­ra­ju­ći pogled pre­ma dav­nim – ili možda nekim budu­ćim ima­gi­nar­nim svjetovima.“

Izložba osta­je otvo­re­na do 4. lip­nja te se u MMC gale­ri­ji Grada Umaga može raz­gle­da­ti utor­kom, čet­vrt­kom, pet­kom i subo­tom od 10 do 13, a sri­je­dom od 17 do 19 sati.

Tekst Lidija KUHAR i Marko ŠORGO

Fotografije Lidija KUHAR