27. Sa(n)jam knjige u Istri: Doručak s autorom – Sofija Andruhovyč
Priča o malom gradiću u prijelazu s 19. na 20. stoljeće
• Ukrajinska spisateljica i prevoditeljica, Sofija Andruhovyč gostovala je 21. studenog na Doručku s autorom 27. Sajma knjige u Istri.
Kako je istaknuo voditelj Aljoša Pužar, njen otac i suprug također su pisci stoga je za nju, rekla je, najprirodnija stvar na svijetu pisati. „To što je moj otac pisac razlog je zašto i ja pišem. Kroz dječju igru i nesvjesno kopiranje roditelja kao uzora, shvatila sam da je pisanje moj identitet. Prvom knjigom morala sam dokazati da sam ja svoja spisateljica jer su me poistovjećivali s ocem. U vrijeme izlaska knjige „Felix Austria“ to pitanje oko mog oca nije bilo toliko često. Moj je suprug esejist i prevoditelj i mi drugačije radimo, s drugačijim stilom. On piše prozu i eksperimentalne romane i često mi je podrška koju ja za sebe nisam mogla pronaći. Ne bi mogla napisati ovakav roman bez njegove podrške“, napomenula je Andruhovyč.
Govora je bilo o slavenskoj literaturi te vezi Ukrajinaca i Poljaka.
„Te su veze jako bitne, odlučujući faktor u Ukrajinskoj literaturi. Ta su pitanja jako potrebna za buđenje Ukrajinaca – tko su oni i gdje počiva njihovo korijenje. Ukrajina je kompleksna zemlja s regijama koje imaju različitu povijest. Istočni dio ima identitet s Rusijom i Sovjetskom poviješću, Zapadna Ukrajina više s Poljskom“, smatra Andruhovyč i ističe kako im ti fragmenti koje otkrivaju pomažu da otkriju sebe.
Položaj pisaca u Ukrajini
Pužar je želio znati više o položaju pisaca u Ukrajini. Andruhovyč veli da svoju ulogu ne vidi kao neku posebnu ulogu. „Pisac reflektira što se oko njega događa i što on proživljava. Ja sam kao svojevrsno ogledalo. To se jako dobro vidi kada pisac kroz povijesna obilježja, objašnjava ono što se vidi danas. Pisac opisuje događaje, daje odgovore ali to nije lako pa nekad radije postavlja pitanja“, dodaje.
Ističe, pak da ukrajinsko društvo nema neki odnos naspram pisca da u tom pogledu imaju jako tužnu situaciju te nema puno ljudi koji čitaju, segment interesa im je uzak a razlog tomu vidi u lošoj gospodarskoj situaciji i općenito teškom životu.
Dodaje da ukrajinski pisci zarađuju prevođenjem ili sličnim poslovima kako bi preživjeli, iako bi se ona, ističe najradije bavila samo stvaralaštvom.
Između ostalog Andruhovyč je na ukrajinski prevela i dio knjige Harry Potter.
Roman „Felix Austria“
Bilo je govora o njezinom romanu „Felix Austria“ čija je tematika bliska hrvatskim čitateljima jer govori o svojevrsnom mitu – o sreći i suživotu u Austrougarskoj monarhiji.
„Taj je mit prisutan i u Zapadnoj Ukrajini, a u tom romanu izvagala sam pukotine koje taj mit nosi. Knjiga je pokazatelj procesa ujedinjenja koje nije povezano s književnošću već s ukrajinskom društvom u zadnje vrijeme, priča je to o malom gradiću u prijelazu s 19. na 20. stoljeće“, kaže Andruhovyč.
Otkrila je da je roman je privukao pozornost ljudi koji nisu zamišljali da je povijest bila takva pa je knjiga za njih postala otkriće i dovela do određenog buđenja ljudi.
„U vrijeme raspada sovjetskog saveza, pojavila se ideja nečega novoga, a odgovor tih pisaca bio je postmodernizam“, govori Andruhovyč i odgovara na pitanje svrstava li se i ona u post modernizam, kao i njen otac.
„Ja sam kao spisateljica naslijedila to što su radili stariji autori, ali ne bih rekla se svrstala u post modernu književnost“, rekla je Andruhovyč te dodala da žanr ostavlja publici da ga odredi. Ima, kaže, naivan način opisa svijeta, a s druge strane to je povratak nekadašnjih žanrova i stilova književnosti. Veli da ona kao spisateljica ne posvećuje puno vremena onome što se piše o mom radu, mada je zahvalna za sve koji pokušavaju odgonetnuti o čemu piše.
„Felix Austria“ na filmu
Roman „Felix Austria“ je ekraniziran što je za Andruhovyč bilo jako zanimljivo iskustvo. „Vrlo je rijetko da netko traži autorska prava za snimanje romana ukrajinskog autora“, istaknula je i dodala da isprva i nije baš bila oduševljena idejom jer sve što je dosad vidjela od ekranizacija, nije je oduševilo.
Međutim, producentica je gorila za tu ideju i Andruhovyč je tu vidjela nešto sebi blisko. „Ona je obrazovana u Rusiji i učila je da je sve rusko važno a ono ukrajinsko u odnosu na to nešto inferiorno, nižeg ranga. Za nju je Ukrajina jedan novi svijet secesije, arhitekture“, pojasnila je i rekla da je zato pristala na ekranizaciju, no bila je uvjerena da će film biti loš i nije htjela sudjelovati u njegovu stvaranju.
„Dok je nastajao bila sam začuđena koliko je sve suprotno od očekivanog. Izradili su ogromnu zgradu iz knjige i bilo mi je kao da hodam u vlastitom snu – mogla sam sve dotaknuti. Film ima drugačiju interpretaciju i priču iako je radnja vrlo slična mom romanu. No iako su izgubili smisao i metafore romana, film je ugodan, gluma dobra, a boje i glazba u filmu izvrsni“, rekla je Andruhovyč istaknuvši da ga zovu „erotična bajka“.
Ljubav kao tema romana
Ljubav je tema ovogodišnjeg Sajma pa je se dotakao i Pužar u razgovoru s Andruhovyč koja je rekla da je ljubav, kao i smrt, univerzalna tema u književnosti te u sebi sadrži cijeli ljudski život i sve njegove nijanse.
„U romanu „Felix Austria“, priča i odnos između dvije žene mi je bio najprikladniji, najlogičniji. Bilo mi je jako zanimljivo stvoriti te odnose gdje je granica vrlo jasna – granica prijateljstva i moći, šale i ovisnosti“, ispričala je.
Za nju je, kaže, književnost konstantno postavljanje pitanja i u tom se romanu konstantno pitala je li ljubav uvijek čista žrtva ili ona može biti egoistično iskorištavanje te uloge i može li osoba koja je u tom položaju žrtve imati moć nad ona koja je zapravo ugnjetavana.
U romanu je riječ o dva glavna ženska lika, jedna je pola Poljakinja a pola Njemica aristokratskog porijekla dok je druga Ukrajinka koja dolazi iz nižeg sloja. Međutim, Ukrajinka je od najranije dobi odrastala s ovom drugom i one nisu shvaćale jesu li sestre, često su se igrale, nisu imale tajni a odnos im je bio poput gospodarice i sluškinje mada bez jasnih granica između te dvije uloge.
Karakteristike dviju uloga toliko su se pomiješale te je tako nastala priča „Felix Austria“ – pričao identitetu, njegovu gubljenju i ponovnom pronalasku.
Za kraj doručka bilo je govora o ljubavi prema pisanju.
„Pisanje je način mog života ili čak sav moj život. Istovremeno, ono može biti bolno i neugodno. Paradoks je u tome što iako ne mogu biti bez toga, prisiljena sam udubljivati se u te bolne trenutke. No, u trenutcima kada prihvaćam teškoće koje pisanje nosi, pojavljuje se osjećaj ispunjenosti i cjelovitosti“, zaključila je Andruhovyč.
Tekst Paola ALBERTINI
Fotografije Manuel ANGELINI iz arhiva 27. Sa(n)jam knjige u Istri
