27. Sa(n)jam knjige u Istri: Jurica Pavičić na Doručku s autorom
Žalim za vremenom kad se slušalo onog koji nešto zna
• Kolumnist, romanopisac, scenarist, dramatičar, splitsko dite… tako je Aljoša Pužar predstavio Juricu Pavičića na Doručku s autorom održanom 27. studenog.
„Vi ste jedan od mnogih intelektualaca iz Splita koji žive u Zagrebu, to je neki fenomen…“, konstatirao je Pužar.
Pavičić je rekao da ih je u njegovoj generaciji puno, da su intelektualci stalno migrirali prema Zagrebu.
„Split je zagušljiv, politički rigidan grad. Mi smo imali jake lokalne novine, Slobodnu Dalmaciju, puno nas je tamo radilo, to je tada bila moćna novina“, izjavio je Pavičić istaknuvši kako i sada Split ima jednu novu generaciju super pisaca.
Studij povijesti i komparatistike
Zagrebački dani Pavičiću su još za studija, donijeli početak kritičarske karijere.
„Splitska srednja škola bila mi je prvo važno formativno iskustvo, a zatim ono u splitskoj kinoteci Zlatna vrata“, ispričao je Pavičić. Komparativna književnost bila mu je prvi izbor, a kao drugi predmet uzeo je povijest jer su mu roditelji inzistirali na tome da to bude nešto što se može predavati u školi.
„Mene komparativna oblikovala, studij je bio puno ispred svoga vremena, tamo sam slušao i filmske kolegije, a imao sam sreće da mi je i Ante Peterlić predavao. On je dobrim studentima našao posao, nas nekoliko poslao je Dariju Markoviću koji je uređivao časopis o filmu“, kazao je istaknuvši da je prvi film za koji je pisao recenziju bio „Bogovi su pali na tjeme 2“.
U Slobodnu Dalmaciji došao je preko majke, a tamo je isprva pisao književne kritike. Zlatko Gall koji je kasnio postao urednik kulture nije bio zadovoljan filmskim kritikama pa je njega pozvao da preuzmem njihovo pisanje i tako se počeo baviti filmskom kritikom. 1991. godine zaposlio se kao profesionalan novinar u Slobodnoj Dalmaciji.
Kritika u krizi
Pužar je upitao Pavičića u kakvoj je situaciji književna, filmska i kazališna kritika danas.
Kritika je u krizi, smatra Pavičić, „to je odraz krize autoriteta i znanja u svijetu“, izjavio je.
„Ideja kritičara je ta da on zna više, u doba kad se teško dolazilo do informacija to nije bilo lako“, kazao je, dodavši da su kritičari nekad bili autoritet s pozicije znanja.
„Potom je nestala ideja kanona, studenti danas znaju sve o japanskom hororu, ali nisu gledali Felinija“, ističe Pavičić kao apsurd.
Smatra kako današnjoj generaciji treba omogućiti da gledaju klasike jer u digitalnom dobu toga nema.
„Nekada bi u dnevnim novinama 12 osoba svakodnevno prisustvovalo kolegiju na kojem bi odlučili što je važno i to bi izašlo u novine. To danas u doba portala ne postoji“, veli i napominje kako se danas putem društvenih mreža povezuju istomišljenici i „dobijete ovo što se događa danas“.
„Žalim za vremenom kad se slušalo onog koji nešto zna“, naglasio je.
Wikipedija nepouzdan izvor znanja
Pavičić je neko vrijeme radio za Wikipediju, ali ističe da ona nije pouzdan izbor znanja. Ona postaje poprište nacionalističke mitomanije, smatra i poručuje da se treba koristiti eventualno engleskom Wikipedijom.
Pužar ga je upitao kako bi trebalo baratati izostankom kriterija te kako ponovo uspostaviti svijet kriterija i znanja.
„U određenoj mjeri izgubili smo tu bitku, sada je na snazi vladavina gluposti, mainstream medijima porastao je rejting zahvaljujući raznim šamanima jer su se ljudi uhvatili nečeg čvrstog“, smatra Pavičić.
Žanrovska književnost
Pavičić veli da mu je gušt kad ga svrstaju u žanrovskog pisca te dodaje da od žanra uzme ono što mu paše. Iako je dobio mnogo nagrada za krimiće, nikad nije napisao klasičan krimić, ističe.
„Da sam pjesnik ne bi pisao sonet to mi je previše zadano unaprijed“, kaže.
Najviše se veseli kreativnom radu, kompoziciji, strukturi i dramaturgiji.
Pužar ga je upitao je li njegova „trilerska književnost“ odraz ljubavi prema filmu.
„Književnost je inficirana filmom, to je naprosto neminovno“, odgovorio je.
„Kako kritičar odluči napisati knjigu s jakom etičkom komponentom?“, upitao je Pužar, referirajući se na njegov prvi roman, „Ovce od gipsa“.
Pavičić je rekao da mu je u određenoj mjeri ulazak u književnost bio i određeno opterećenje jer nije u to mogao ući baš kao početnik.
„Riječ je o žanrovskoj knjizi kakvih je u to doba kod nas nedostajalo. Htio sam napraviti nešto što bi bio hrvatski tranzicijski western. Naime, hrvatska književnost uvijek je imala pasivne junake i toga mi je bilo dosta, htio sam western junaka u knjizi“, ispričao je naglasivši da mu je to, iako sada u njoj vidi puno grešaka, najčitanija knjiga.
Knjiga na filmu
Govoreći o dojmu koji je ostavio film rađen po njegovoj knjizi „Ovce od gipsa“, kaže kako uvijek misli da bi on to drugačije napravio, ali režiser tu ima glavnu riječ.
„Brešan je radio film „Svjedoci“, radnju je izmjestio iz Splita, a iako je film bio vrlo uspješan ja bih to radio drugačije“, izjavio je. Napomenuo je da je dobio Zlatnu Arenu za scenarij koji je pisao međutim, malo je on za to zaslužan s obzirom da je bio ko-scenarist.
Od njegove kratke priče „Patrola na cesti“ napravili su seriju.
„To mi je bio prvo takvo iskustvo i bilo je strašno dobro. Svidjela mi se ta ideja kolektivnog rada, to je bilo sjajno i strahovito mi je odgovaralo“, izjavio je Pavičić.
Na kraju je, na pitanje Pužara ima li nade za svijet danas, odgovorio: “Ja sam loš prorok. No mogu reći da bi za ovaj naš svijet bilo dobro da ga ne spržimo, da sačuvamo školstvo, zdravstvo i obrazovanje kakvo smo imali. Sve ovo što se dešava sada oko nas bilo bi pogrešno nazvati fašizmom, a populizam je preširok pojam za to, za ovo što se dešava nemamo niti naziv, to je antiprosvjetiteljski, hajdemo srušiti Francusku revoluciju“.
Tekst Paola ALBERTINI
Fotografije Manuel ANGELINI iz arhiva 27. Sa(n)jam knjige u Istri
