BOJAN ŠUMONJA IZLAŽE U GRADSKOJ GALERIJI PULA

09.05.2022.

Naziv izložbe, “Sumnja” kao anagram njegova prezimena

• Tekst Paola ALBERTINI

• Fotografije Nino FANUKO

• Voditelj Gradske gale­ri­je Pula, Eros Čakić, 5. svib­nja, na Dan Grada Pule, poz­dra­vio je broj­ne pri­sut­ne uoči otvo­re­nja izlož­be sli­ka Bojana Šumonje.

„Pozdravljam likov­nu publi­ku Pule i u ime Upravnog odje­la za kul­tu­ru i razvoj civil­nog druš­tva Grada“, rekao je istak­nuv­ši kako mu je izra­zi­to teško govo­ri­ti o Šumonji s kojim je jako blizak.

„Radi se o oso­bi koja mi je goto­vo kao brat, pa mi je teško govo­ri­ti o nje­mu. Bojan je moj frend iz dje­tinj­stva, išli smo sku­pa u ško­lu, na fakul­tet, radi­li smo sku­pa. Općenito je teško govo­ri­ti o lju­di­ma tog kali­bra – Bojan već 40 godi­na dje­lu­je na likov­noj sce­ni Pule“, nagla­sio je Čakić.

Dodao je da Šumonja sva­ki put izne­na­di nečim novim, nazvav­ši to „uvi­jek savr­še­nim igra­njem očnim živcem“.

Šumonja je zahva­lio Gradu Puli i Čakiću istak­nuv­ši kako je sre­tan što može u svom grad poka­za­ti naj­bo­lje od onog što je do sad napra­vio. Posebno mu je dra­go što izla­že u gale­ri­ji svo­ga pri­ja­te­lja, tako­đer umjet­ni­ka, Erosa Čakića kojeg je pozvao da izla­že u nje­go­voj gale­ri­ji Poola.

„Naziv ove moje izlož­be je “Sumnja” koja je ana­gram moga pre­zi­me­na. Bez kva­či­ce na slo­vu S i bez slo­va O. Sumnja je ins­tru­ment koji pokre­če naš svi­jet, pre­is­pi­tu­je stvar­nost“, pojas­nio je Šumonja uoči otva­ra­nja izložbe.

Ispričao je kako se ovim rado­vi­ma pitao kako iza­ći iz svi­je­ta u kojem hara­ju pan­de­mi­ja i rat, a izlož­ba je odgo­vor na pita­nje kako iza­ći iz tog zača­ra­nog kru­ga te pos­ta­ti bolji ljudi.

Izložba kao rođen­dan­ski pok­lon gradu

Izložbu je otvo­rio gra­do­na­čel­nik Pule, Filip Zoričić te istak­nuo kako su ponos­ni na Šumonju i Čakića.

Kako je rekao, Šumonja je sudje­lo­vao u pre­ko 200 skup­nih i 100 samos­tal­nih izlož­bi a nje­gov rad možda naj­bo­lje opi­su­je zad­nja reče­ni­ca u kata­lo­gu izlož­be za koji je pisao Mladen Lucić.

„Trebamo si pos­ta­vi­ti to pita­nje ako želi­mo ops­ta­ti u druš­tvu“, nagla­sio je Zoričić te čes­ti­tao Šumonji na izlož­bi kao rođen­dan­skom pok­lo­nu Gradu Puli.

U zad­njoj reče­ni­ci kata­lo­ga sto­ji: „Kako sje­ba­ti zmi­ju reto­rič­ko je pita­nje kojim Bojan para­fra­zi­ra pita­nje iskup­lje­nja Istočnog gri­je­ha ili pre­ve­de­no u jezik sadaš­njos­ti; da li smo spo­sob­ni iza­ći iz tre­nu­tač­nog poli­tič­kog, soci­jal­nog, kor­po­ra­cij­skog i medij­skog kaosa, svla­da­ti zlo, pre­ki­nu­ti rato­ve te pono­vo povje­ro­va­ti u čovje­ka i sna­gu nje­go­va duha, odnos­no vra­ti­ti izgub­lje­ni raj“.

Čakić nam je u raz­go­vo­ru nakon otvo­re­nja rekao kako sma­tra da je bilo vri­je­me da nakon mno­gih veli­ka­na koji su izla­ga­li u nje­go­voj gale­ri­ji i Šumonja dođe u Kandlerovu uli­cu koju obo­ji­ca nas­to­je oživjeti.

„Ovi nje­go­vi rado­vi su razi­gra­ni, jako dobro pos­lo­že­ni. Bojan zna  mani­pu­li­ra­ti sti­lom, u nje­go­vim rado­vi­ma vidi se taj nje­gov prkos. On se bori do zad­njeg daha i do kra­ja će istje­ra­ti svo­ju ide­ju, zato ga cije­nim“, rekao nam je Čakić.

Milijardu pote­za kistom

Sam autor nam je, pak rekao da on koji se, figu­ra­tiv­no reče­no, nala­zi u šumi, od drve­ća ne vidi kraj.

„Ne mogu pobje­ći od sebe dovolj­no dale­ko da se ne pre­poz­na moj rad, iako bi to volio. Najbolji su mi rado­vi oni s koji­ma uspi­jem pobje­ći od sebe“, izja­vio je.

Rekao nam je kako su ovo fili­gran­ske sli­ke, s mno­go deta­lja, da je tu mili­jar­du pote­za kis­tom u koje su uklju­če­ni sati i sati rada.

„Ovi rado­vi nisu kva­li­tet­ni­ji, samo su dru­ga­či­ji od mojih pri­jaš­njih. U nji­ma se čuje poli­tič­ki glas, a situ­aci­je koje se doga­đa­ju u današ­njem svi­je­tu, pan­de­mi­ja i rat su me dove­le do toga – s godi­na­ma se kri­tič­ki osvr­neš oko sebe“, pojas­nio je Šumonja.

Iako je po edu­ka­ci­ji kipar, Šumonja se uglav­nom bavi sli­kar­stvom. Kako kaže, to je ono što ga naj­vi­še pokre­će i naj­vi­še rezo­ni­ra s njim. Unatoč veli­kom iskus­tvu, pri­li­kom rada na novim dje­li­ma, kons­tant­no ga je strah ali kako nam je rekao, nađe sna­gu i ono nešto te uz pomoć nedos­ta­ta­ka nađe svoj stil.

Na kra­ju nas je zani­ma­lo zašto je oda­brao baš pla­men­ce kao lig­ht motiv ove izložbe.

„Pratim na inter­ne­tu što se radi i svi sli­ka­ju te pla­men­ce. Ja sam ih uzeo kao sprd­nju i sta­vio u dru­gi kon­tekst, u šumu. Htio sam se spr­da­ti s tim plit­kim arhe­ti­pom suvre­me­ne umjet­nič­ke sce­ne“, rekao nam je autor.