Stihom na stihiju – večer u kojoj se grizlo
Pulski fokus: Poetska večer u Klubu & knjižari Giardini 2 povodom Međunarodnog dana žena
Stihom na stihiju – večer u kojoj se grizlo
• Bila je to večer kada su se po Noćnom maršu razotkrile teme i prečesto minorizirane i odgurivane od pogleda prioritetnih tema lokalnoj zajednici koja se pokušava prezentirati kao bolja i drugačija pred ostatkom Hrvatske, a pred oči javnosti talenti pjesnikinja koje su svojim sugrađanima dokazale svoj poetski dar koji i u intimističkoj poeziji supostoji s vremenom, društvom i mjestom u kojem nastaje, bez bijega od istih •
• Iako je pulski Noćni marš u već letimičnom pregledu fotografskih albuma s Noćnih marševa diljem Države i Regije izgleda blago, zanemarivo pa i uzaludno, doživljaj njega samog iz unutra bino se razlikovao. Grad koji za malošto haje, kada u ovakvom broju izađe na ulicu, u svojoj generacijskoj i pozadinskoj raznolikosti, raznolikosti transparenata i apostrofiranja na njima, konačno u sveprisutnom osjećaju bitnosti da se solidarno stupa i dalje, tada govori svojim sugrađankama i sugrađanima da ne namjerava zatvarati oči pred očitim potrebama da borba za jednaka prava nije ni iz daleka gotova.

Pulski osmomartovski Noćni marš u svojem se finišu dokazao kao potreban i poticajan spontanim osobnim iskazima sudionica marša. Tako su se i opet, ovaj put iz prve ruke čuli razlozi daljnje ustrajnosti u borbi za ista prava, kako na papiru, tako i u praksi. Bolest, siromaštvo, silovanje, stigmatizacija žrtve od stane organa vlasti, strah, stigma, osuda i nemogućnost dolaska do prijeko potrebne pomoći, čuli smo da su svakodnevica su mnogih žena i u 2023. godini.
Bila je to večer kada su se po Noćnom maršu razotkrile teme i prečesto minorizirane i odgurivane od pogleda prioritetnih tema lokalnoj zajednici koja se pokušava prezentirati kao bolja i drugačija pred ostatkom Hrvatske, a pred oči javnosti talenti pjesnikinja koje su svojim sugrađanima dokazale svoj poetski dar koji i u intimističkoj poeziji supostoji s vremenom, društvom i mjestom u kojem nastaje, bez bijega od istih.
U program Stihom na stihiju koji sudionike Noćnog Marša i ostale zainteresirane namamio u osmomartovskoj večeri k sebi na, uveli su nagrađivani glazbenici klarinetist David Kumpare i pijanist Sandro Vešligaj u sklopu programa Stihom a stihiji izvodili su skladbe sa svojega albuma prvijenca Cro-Classic-Ethnon, na kojem se nalaze skladbe hrvatskih skladatelja kojima je osim suvremenog glazbenog izričaja, zajednička i inspiracija folklorom.
Zahvalivši se prisutnima na dolasku u pozamašnom broju te citirajući dio svojevrsnog pulskog ovogodišnjeg osmomartovskog manifesta; „Solidarnost o kojoj sanjamo već se ostvaruje. Kao što su kolege iz udruge Proces rekli – Solidarnost je naša društvena smjernica, ona je uvjet kako bismo društvo nazivali Društvom“, organizatorica Helena Vodopija objasnila je razloge upravo ovakvog glazbeno-pjesničkog kombiniranja programa: „Naša je želja ukazati na višeznačnost folklora i mogućnost da se interpretira na različite načine. Želja nam je suprotstaviti jednostranom viđenju povijesti i manipulaciji tradicijom. Glazbom i poezijom i jezikom glazbe i poezije suprotstavljamo se nasilju kao krajnjem obliku isključivosti. Pula ima nebrojeno talenata koji se kriju od očiju javnosti. Ideja Kluba & knjižare Giardini 2 je prikazati ono najbolje što Pula i Istra imaju i ova je večer posvećena upravo takvim autorima i autoricama.“

Vodopija je istaknula da joj je posebno drago da se baš na 8. mart javnosti po prvi put predstavljaju pjesnikinje Nives Franić, Dušanka Babić i Anika Miletić, kojima je osim da su se dosad krile od očiju javnosti, dijele još pokoju spojnicu: „ Zajedničko im je i to što su vezane uz knjigu, što pišu ljubavnu, intimističku, ali i duboko aktivističku poeziju. Zajedničko im je to što su igrom slučaja sve nekad radile na Sajmu knjiga u Istri. A ako govorima posebno o svakoj od njih, Anika Miletić, osim što je sve što jest, ona je i glumica i rođena performerica. Nives Franić, svima nam poznata knjižničarka, kao da je obavijena literaturom, a Dušanka Babić kao da je izašla iz nekog Godardovog filma.“
U nekoliko ciklusa, rezanih glazbenim improvizacijama spomenutog dvojica, Anika Miletić se predstavila prisutnima s pjesmama: „Terra Madre“, „Nisam pjena“, „Našminkane oči“, „Hodat ću bosa“, „Adorabile“, „Kako si pala djevojčice“, „Ulike“, „Kirka“ i „Grizem“, Dušanka Babić pjesmama „Bliskom čovjeku“, „Gost“, „Nasloni uho“, „Rasipam se“, a Nives Franić s pjesmama „Skupljanje robe“, „S mog balkona“, „Mali Bogovi“, „Odlasci“, „Još samo nešto da kažem“.

Dok Miletić pjesmu „Grizem“ odlučno završava: /ja grizem i učim te da grizeš, Franić istovremeno jednako širom otvorenih očiju gleda svijet oko sebe i svijet u sebi: /Vidim sa svog balkona/nebo, apartmane i smeće/(nigdje drugarice da posadi cvijeće)/Ono što se ne vidi:/balkon nije moj./Budi ti., Babić u svojoj pjesmi „Bliskom čovjeku“ i dalekim ljudima vrlo vjerojatno nagovještava želju zadovoljne publike: Napišem li ikad knjigu pjesama/voljela bih da je zavoli mlada/ sokolarka/u mongolskoj stepi/.
S ovih tek nekoliko citiranih stihova pjesama, dokažljivo je da sve tri pjesnikinje imaju štošta još za reći, u još ljudskih, posebice ženskih stranputica zaći i iznijeti pronađeno pred javnost kojoj su se, bilo je i više nego očite te osmomartovske večeri, kao autorice već uvukle pod kožu. Svoj nastup u tridesetominutnom recitalu pjesnikinje su svojevrsnim solidarnim istupom, kratkim zajedničkim spletom svojih stihova, završile naizmjence:
Grane za ruke imala je
nabrano čelo u šačici rose
neubrano dijete
žena spod vela
s haljom od cvijeća
i trnje za krune.
(Anika Miletić)
Kažu, da i u jedan život
stanu dva rata
nekoliko ljubavi
i nebrojeno rastanaka.
(Dušanka Babić)
Ono što ovdje naučimo
ionako će na kraju
zamijeniti nježnost.
Svjetla će se provlačiti kroz lišće
nagovještavajući vrijeme
koje će se tek
pretvoriti u nas.
(Nives Franić)