Stihom na stihiju – večer u kojoj se grizlo

Pulski fokus: Poetska večer u Klubu & knjižari Giardini 2 povodom Međunarodnog dana žena

Stihom na stihiju – večer u kojoj se grizlo

13.03.2023.

• Bila je to večer kada su se po Noćnom maršu razotkrile teme i prečesto minorizirane i odgurivane od pogleda prioritetnih tema lokalnoj zajednici koja se pokušava prezentirati kao bolja i drugačija pred ostatkom Hrvatske, a pred oči javnosti talenti pjesnikinja koje su svojim sugrađanima dokazale svoj poetski dar koji i u intimističkoj poeziji supostoji s vremenom, društvom i mjestom u kojem nastaje, bez bijega od istih •

• Iako je pul­ski Noćni marš u već leti­mič­nom pre­gle­du foto­graf­skih albu­ma s Noćnih mar­še­va diljem Države i Regije izgle­da bla­go, zane­ma­ri­vo pa i uza­lud­no, doživ­ljaj nje­ga samog iz unu­tra bino se raz­li­ko­vao. Grad koji za malo­što haje, kada u ovak­vom bro­ju iza­đe na uli­cu, u svo­joj gene­ra­cij­skoj i poza­din­skoj raz­no­li­kos­ti, raz­no­li­kos­ti tran­s­pa­re­na­ta i apos­tro­fi­ra­nja na nji­ma, konač­no u sve­pri­sut­nom osje­ća­ju bit­nos­ti da se soli­dar­no stu­pa i dalje, tada govo­ri svo­jim sugra­đan­ka­ma i sugra­đa­ni­ma da ne namje­ra­va zatva­ra­ti oči pred oči­tim potre­ba­ma da bor­ba za jed­na­ka pra­va nije ni iz dale­ka gotova.

Pulski osmo­mar­tov­ski Noćni marš  u svo­jem se fini­šu doka­zao kao potre­ban i poti­ca­jan spon­ta­nim osob­nim iska­zi­ma sudi­oni­ca mar­ša. Tako su se i opet, ovaj put iz prve ruke čuli raz­lo­zi dalj­nje ustraj­nos­ti u bor­bi za ista pra­va, kako na papi­ru, tako i u prak­si. Bolest, siro­maš­tvo, silo­va­nje, stig­ma­ti­za­ci­ja žrtve od sta­ne orga­na vlas­ti, strah, stig­ma, osu­da i nemo­guć­nost dola­ska do pri­je­ko potreb­ne pomo­ći, čuli smo da su sva­kod­ne­vi­ca su mno­gih žena i u 2023. godini.

Bila je to večer kada su se po Noćnom mar­šu razot­kri­le teme i pre­čes­to mino­ri­zi­ra­ne i odgu­ri­va­ne od pogle­da pri­ori­tet­nih tema lokal­noj zajed­ni­ci koja se poku­ša­va pre­zen­ti­ra­ti kao bolja i dru­ga­či­ja pred ostat­kom Hrvatske, a pred oči jav­nos­ti talen­ti pjes­ni­ki­nja koje su svo­jim sugra­đa­ni­ma doka­za­le svoj poet­ski dar koji i u inti­mis­tič­koj poezi­ji supos­to­ji s vre­me­nom, druš­tvom i mjes­tom u kojem nas­ta­je, bez bije­ga od istih.

U pro­gram Stihom na sti­hi­ju koji sudi­oni­ke Noćnog Marša i osta­le zain­te­re­si­ra­ne nama­mio u osmo­mar­tov­skoj veče­ri k sebi na, uve­li su nagra­đi­va­ni glaz­be­ni­ci kla­ri­ne­tist David Kumpare i pija­nist Sandro Vešligaj u sklo­pu pro­gra­ma Stihom a sti­hi­ji izvo­di­li su sklad­be sa svo­je­ga albu­ma prvi­jen­ca Cro-Classic-Ethnon, na kojem se nala­ze sklad­be hrvat­skih skla­da­te­lja koji­ma je osim suvre­me­nog glaz­be­nog izri­ča­ja, zajed­nič­ka i ins­pi­ra­ci­ja folklorom.

Zahvalivši se pri­sut­ni­ma na dola­sku u poza­maš­nom bro­ju te citi­ra­ju­ći dio svo­je­vr­s­nog pul­skog ovo­go­diš­njeg osmo­mar­tov­skog mani­fes­ta; „Solidarnost o kojoj sanja­mo već se ostva­ru­je. Kao što su kole­ge iz udru­ge Proces rek­li – Solidarnost je naša druš­tve­na smjer­ni­ca, ona je uvjet kako bismo druš­tvo nazi­va­li Društvom“, orga­ni­za­to­ri­ca Helena Vodopija objas­ni­la je raz­lo­ge upra­vo ovak­vog glaz­be­no-pjes­nič­kog kom­bi­ni­ra­nja pro­gra­ma: „Naša je želja uka­za­ti na višez­nač­nost fol­k­lo­ra i moguć­nost da se inter­pre­ti­ra na raz­li­či­te nači­ne. Želja nam je suprot­sta­vi­ti jed­nos­tra­nom viđe­nju povi­jes­ti i mani­pu­la­ci­ji tra­di­ci­jom. Glazbom i poezi­jom i jezi­kom glaz­be i poezi­je suprot­stav­lja­mo se nasi­lju kao kraj­njem obli­ku isklju­či­vos­ti. Pula ima nebro­je­no tale­na­ta koji se kri­ju od oči­ju jav­nos­ti. Ideja Kluba & knji­ža­re Giardini 2 je pri­ka­za­ti ono naj­bo­lje što Pula i Istra ima­ju i ova je večer posve­će­na upra­vo tak­vim auto­ri­ma i autoricama.“

Vodopija je istak­nu­la da joj je poseb­no dra­go da se baš na 8. mart jav­nos­ti po prvi put pred­stav­lja­ju pjes­ni­ki­nje Nives Franić, Dušanka Babić i Anika Miletić, koji­ma je osim da su se dosad kri­le od oči­ju jav­nos­ti, dije­le još poko­ju spoj­ni­cu: „ Zajedničko im je i to što su veza­ne uz knji­gu, što pišu lju­bav­nu, inti­mis­tič­ku, ali i dubo­ko akti­vis­tič­ku poezi­ju. Zajedničko im je to što su igrom slu­ča­ja sve nekad radi­le na Sajmu knji­ga u Istri. A ako govo­ri­ma poseb­no o sva­koj od njih, Anika Miletić, osim što je sve što jest, ona je i glu­mi­ca i rođe­na per­for­me­ri­ca. Nives Franić, svi­ma nam poz­na­ta knjiž­ni­čar­ka, kao da je oba­vi­je­na lite­ra­tu­rom, a Dušanka Babić kao da je izaš­la iz nekog Godardovog filma.“

U neko­li­ko cik­lu­sa, reza­nih glaz­be­nim impro­vi­za­ci­ja­ma spo­me­nu­tog dvo­ji­ca, Anika Miletić se pred­sta­vi­la pri­sut­ni­ma s pje­sma­ma: „Terra Madre“, „Nisam pje­na“, „Našminkane oči“, „Hodat ću bosa“, „Adorabile“, „Kako si pala dje­voj­či­ce“, „Ulike“, „Kirka“  i „Grizem“, Dušanka Babić pje­sma­ma „Bliskom čovje­ku“, „Gost“, „Nasloni uho“, „Rasipam se“, a Nives Franić s pje­sma­ma „Skupljanje robe“, „S mog bal­ko­na“, „Mali Bogovi“, „Odlasci“, „Još samo nešto da kažem“.

Dok Miletić pje­smu „Grizem“ odluč­no zavr­ša­va: /ja gri­zem i učim te da gri­zeš, Franić isto­vre­me­no jed­na­ko širom otvo­re­nih oči­ju gle­da svi­jet oko sebe i svi­jet u sebi: /Vidim sa svog balkona/nebo, apart­ma­ne i smeće/(nigdje dru­ga­ri­ce da posa­di cvijeće)/Ono što se ne vidi:/balkon nije moj./Budi ti., Babić u svo­joj pje­smi „Bliskom čovje­ku“ i dale­kim lju­di­ma vrlo vje­ro­jat­no nago­vje­šta­va želju zado­volj­ne publi­ke: Napišem li ikad knji­gu pjesama/voljela bih da je zavo­li mlada/ sokolarka/u mon­gol­skoj stepi/.

S ovih tek neko­li­ko citi­ra­nih sti­ho­va pje­sa­ma, doka­ž­lji­vo je da sve tri pjes­ni­ki­nje ima­ju što­šta još za reći, u još ljud­skih, pose­bi­ce žen­skih stran­pu­ti­ca zaći i izni­je­ti pro­na­đe­no pred jav­nost kojoj su se, bilo je i više nego oči­te te osmo­mar­tov­ske veče­ri, kao auto­ri­ce već uvuk­le pod kožu. Svoj nas­tup u tri­de­se­to­mi­nut­nom reci­ta­lu pjes­ni­ki­nje su svo­je­vr­s­nim  soli­dar­nim istu­pom, krat­kim zajed­nič­kim sple­tom svo­jih sti­ho­va, zavr­ši­le naizmjence:

 

Grane za ruke ima­la je

nabra­no čelo u šači­ci rose

neubra­no dijete

žena spod vela

s haljom od cvijeća

i trnje za krune.

(Anika Miletić)

 

Kažu, da i u jedan život

sta­nu dva rata

neko­li­ko ljubavi

i nebro­je­no rastanaka.

(Dušanka Babić)

 

Ono što ovdje naučimo

iona­ko će na kraju

zami­je­ni­ti nježnost.

Svjetla će se prov­la­či­ti kroz lišće

nago­vje­šta­va­ju­ći vrijeme

koje će se tek

pre­tvo­ri­ti u nas.

(Nives Franić)