71. Pula: Dva dobra, dokumentarna – „Naša djeca“ i „Kuća na Kraljevcu“
Tekst Daniela KNAPIĆ
Bogat i raznolik program 71. Pule nudi ponešto za svačiji ukus, pa su tako na svoje došli i ljubitelji dokunetaraca. Pogledali smo dva izvrsna dokumentarna uratka – filmove „Naša djeca“ Silvestera Kolbasa i „Kuća na Kraljevcu“ Pere Kvesića.
Dugometražni dokumentarni film „Naša djeca“ snimatelja, fotografa i redatelja Silvestra Kolbasa prikazan je u petak, 12. srpnja u INK‑u. Ova autobiografska doku-drama snimljena je u Kolbasovoj obitelji koju već poznajemo, budući je ovo već njegov treći film kojim secira i ogoljuje odnose u svojoj obitelji. Kao redatelj debitirao je 2003. godine zapaženim autobiografskim dokumentarnim filmom „Sve o Evi“, u kojem su detaljno opisane muke oko umjetne oplodnje kojom je na svijet došla njegova kćerkica Eva. Silvestar je drugi put oženjen. Ima troje djece: Jakova iz prvog braka, Evu, iz drugog braka i Antu, usvojenog iz dječjeg doma u dobi od osam godina. Film propituje sve aspekte obiteljskih interakcija i odgojnih pristupa, ali dijelom ih možda i narušava.
Naime, za većinu ukućana kamera u njihovom životu postaje previše prisutan uljez, te tako film ne govori samo o dinamičkoj obiteljskoj situaciji u kojima titraju različite emocije i nelagode, nego i o sve većoj iritiranosti ukućana tatinom opsesijom snimanja. Ne postoje ni savršene obitelji, ni brakovi ni savršena djeca – zaključila je dan kasnije u DHB‑u na razgovoru o filmu kritičarka Diana Nenadić, ocijenivši ovaj uradak s „5+“, a Dragan Jurak dodao je kako suvremeni brakovi imaju tendenciju raspadanja, pa tako i napetosti u ovom filmu govore o svijetu u kojem živimo i promjenu poimanja obitelji. U filmu se na više mjesta priča o Kolbasu kao o čovjeku „odgođenih emocija“, pa je tako primjer nekog njegovog „odgođenog djelovanja“ i posveta koju je ostavio na kraju: „Volio bih da moja obitelj ovaj film shvate kao iskaz moje ljubavi“. Dan nakon projekcije filma u DHB-uu je održan i razgovor s autorom koji je priznao: “Ne mogu reći da obitelj voli taj film jer on otkriva komadiće istine, a to je neugodno. Obitelj se miri s njim, možda nevoljko. Činjenica je da njima moram biti beskrajno zahvalan na toj strpljivosti i toleranciji”.
U subotu je u Kinu Valli prikazan dokumentarac „Kuća na Kraljevcu“ nedavno preminulog novinara, urednika, književnika, scenarista i blogera, starog „Poletovca“ Pere Kvesića.
On u filmu govori o zagrebačkoj kući na Kraljevcu broj 35, koja je odnedavno u njegovom vlasništvu. Kroz razgovore s brojnim akterima njenih različitih faza priča o toj kultnoj kući vrijedan je povijesni dokument, budući je u posljednjih pet desetljeća pružala utočište brojnim mladim pripadnicima tadašnje alter-scene od kojih su mnogi danas brand sami za sebe. Kuću je izgradio i iznajmljivao Slobodan Praljak, čovjek kojeg mnogi smatraju herojem, a ne zločincem kakvim ga je proglasio Haški tribunal i zbog čega je on radije popio otrov nego da takvu optužnicu prihvati. Zahvaljujući njegovoj otvorenosti i toleranciji u toj su njegovoj kući između ostalih svojevremeno boravili i stvarali Abdulah Sidran, Goran Babić, grupa Ayllu, Igor Kordej, Goran Pavelić Pipo, Milan Trenc, Davor Slamnig i Pjer Žardin, a k njma su navraćali i Mirko Ilić, Vilim Matula, Davor Gobac… a danas su mnogi od njih raštrkani širom svijeta. Prateći njihove sudbine, Pero Kvesić u filmu govori o minulom, ali i današnjem vremenu. Na žalost, zbog bolesti a potom i smrti autora film su dovršili koscenaristica i montažerka Vesna Biljan Pušić i producent Nenad Puhovski.
