Treš roman za utjehu u treš vremenu
Mjesec hrvatske knjige: Predstavljen novi roman Ede Popovića „Hrvatski pasijans“
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
Sinoć je i u Puli krenulo obilježavanje Mjeseca hrvatske knjige i to promocijom nove knjige Ede Popovića „Hrvatski pasijans“ u Središnjoj knjižnici. Moderatorica večeri, knjižničarka Karmen Damljanović, svog kolegu sa studija književnosti uvodno je predstavila kao plodnog pisca (ali i prevoditelja, te višestruko prevođenog autora-npr. u Njemačkoj je već prevedeno devet njegovih naslova), društveno angažiranog, jednako uspješnog u prozi, krimićima i putopisima, pasioniranog hodača i beskompromisnog slobodnjaka. Ustvrdila je i da ga, sudeći prema knjižničnim statistikama posuđivanja njegovih knjiga, Pula voli.
Većina žena u publici za Popovića nije bila iznenađenje, jer smatra da žene više čitaju, a i mudrije su. Tako i svoju suprugu Ljiljanu Đorđević smatra pametnijim članom njihove (nepotpisane) zajednice koja traje već 35 godina. Zajedno s njom napisao je i nekoliko putopisnih knjiga, poput „Priručnika za Hodače“ i „U Velebitu“. Planinama se vraća još od 2006. kada je nakon teške bolesti otkrio njihovu ljekovitost. Trenutno piše o švicarskim Alpama, gdje je nedavno boravio na šestomjesečnoj rezidenciji za pisce.
Edo se u hrvatskoj književnosti pojavio osamdesetih godina, zbirkom priča “Ponoćni boogie” koja je ubrzo stekla kultni status, pogotovo među mladima. Bile su to njegove dvadesete godine u kojima je –kazao je – „radio gluposti, i o njima pisao, ali tada se čovjeku još tolerira glupost, a kasnije je nedopustiva“, pa se tako danas s tim momkom ne bi volio družiti. Damljanović mu je odgovorila informacijom kako se dan ranije u Finskoj obilježavao „dan grešaka“ koji nas podsjeća da budemo blaži sa samima sobom, prihvatimo svoje pogreške i nosimo se dostojanstveno s njihovim posljedicama.
Nova Popovićeva knjiga, „Hrvatski pasijans“, objavljena u ožujku ove godine u zagrebačkoj ediciji OceanMore, netipičan je krimić, kojeg sam autor uvršćuje u izmišljenu kategoriju „špageti krimića“ (po uzoru na „špageti vesterne“, filmove Quentina Tarantina, ali i Roto-romane koje je čitao u djetinjstvu) – neozbiljan žanr za besmislen svijet u kojem živimo, treš krimić za treš stvarnost, osmišljen kako bi čitateljima pružio odmak od takve stvarnosti, opuštanje i zabavu. Međutim, Popovićevi romani uopće nisu neozbiljni, jer progovaraju o mnogim anomalijama i neuralgičnim točkama našeg društva. Ovaj novi vrti se oko ubojstva jednog svećenika u zagrebačkom kvartu Utrine. S dva ista lika – dva policijska inspektora: promućurnog Branka Rakitića i Marka Ančića (imena su „posuđena“ od naših poznatih sportaša) knjiga se nadovezuje na jedan drugi Popovićev roman iz 2016. „Poglavnikov pudl“. Rakitić, za kojeg autor kaže da je njegov „alter Edo“, je prema opisima u knjizi obiteljski čovjek, „stranački neutralan, neokaljanog profesionalnog i osobnog ugleda koji iznad svega ne podnosi lopove, lažljivce, prevarante, ubojice, silovatelje nasilnike i slične tipove“.
Policajac je to „kakvog u današnjem svijetu (kojim upravljaju i u kojem glavnu riječ vode lopine, lažovčine, varalice, ubojice, nasilnici i slična fela) nitko ne treba, a najmanje su njegove kvalitete potrebne u zemlji u kojoj živi i u čijem glavnom gradu radi kao inspektor Odjela krvnih delikata.“ U romanu ga zatičemo nakon njegova povratka s roditeljskog dopusta, kao prvog policijskog djelatnika koji je koristio taj benefit, zbog čega trpi i podsmjeh kolega. Razmišlja kako bi rado do penzije ostao upravo na takvom dopustu, jer posljednjih 30 godina živimo u zemlji u kojoj se mnogi sporni slučajevi godinama ne rješavaju i puno ih se (ovisno o „kupovnoj moći“ počinitelja) „baca pod tepih“, pa tako i policija gubi smisao. Metode inspektorova rada neobične su (za uspješno rješavanje slučajeva, kaže glavni lik – potrebni su strpljenje, sreća i slučajnost) i uvelike se oslanjaju na intuiciji i koincidencije, npr. u romanu on ključ rješenja pronalazi u jednoj knjizi Luisa Sepulvede, kojeg Popović ističe među svojim omiljenim piscima. Preporučio je i dva naslova koji su mu u posljednje vrijeme „sjeli“: “Filozofiju zombija” španjolskog autora Jorge Fernández Gonzala, te “Vukotrk” šveđanke Kerstin Ekman.
Od domaćih favorita među kolegama piscima naveo je Damira Karakaša i njegovu jezgrovitost kojoj se divi i trudi se primjenjivati je u svom pisanju jer ne treba se baš sve izgovoriti i “računa na inteligenciju i maštu svojih čitatelja“. To možda dolazi i od činjenice da su oba autora u mlađim danima plivali i novinarskim vodama. Također, istaknuti su neupravni govor, tečnost i dinamičnost radnje kao i humor, koji su prisutni u svim Popovićevim knjigama. Za humor je rekao: „Život nije tako ozbiljan da se ne bismo smijali svojem životu. Ja se, npr. svakodnevno smijem svojim glupostima, što je jako dobar lijek za svakodnevicu.“
Ne volim mračne, „pametne i duboke“ knjige. Literatura mi jest važna, jer pišem, ali ne pišem za vječnost nego za danas, ne pišem za parazitske kritičare i teoretičare već se obraćam današnjoj publici – pričao je dalje Edo, dodajući kako mu je trebalo dugo za shvatiti kako mu je važan jedino njegov život, a ne to što piše: „Sad su na mom imanju sazrele jabuke i treba ih pobrati (kruške već jesmo), pa ispeći rakiju, naravno ilegalno, te se uz nju podružiti sa susjedima. Policija u naš kraj može doći samo u pratnji policije“, našalio se Edo Popović, za kojeg kako kaže nema tabu tema, pa tako primjerice i teške bolesti koje je prošao, kao i svoje suočavanje sa strahom od smrti opisuje u svom prethodnom romanu iz 2021. „Kako sam brojio ružičaste robote“.
Sljedeće događanje povodom Mjeseca hrvatske knjige biti će sutra u 18 sati kada će u Središnjoj knjižnici biti predstavljena „Soda“, druga knjiga pulske autorice Spomenke Govedarica Lolić.
