Nešto drugačiji Smareglia – prikazan novi film Matije Debeljuha „Sluga“
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva Matije Debeljuha
Nakon premijerne projekcije u subotu, 13. prosinca, film „Sluga“ je u kinu Valli još jednom prikazan u srijedu 18. prosinca na posebnoj novinarskoj projekciji. Ovim svojim srednjemetražnim eksperimentalno-igranim filmom, u produkciji vodnjanske umjetničke organizacije Apoteka, poznati istarski video-umjetnik Matija Debeljuh nastojao je na originalan i suvremen način skrenuti pozornost na slavnog pulskog kompozitora Antonia Smaregliu, jednog od najznačajnijih autora s kraja 19. stoljeća, posebno na njegovu zanemarenu glazbenu baštinu (deset opera) kojom je zadužio svoj rodni grad i poluotok. Točnije, film nastoji revitalizirati i reinterpretirati jedno Smareglino gotovo zaboravljeno djelo – operu „Sigetski vazal“.
Pulska premijera ove opere (kao“ Il vassallo di Sigeth“) prema izvornom libretu na talijanskom jeziku čiju su autori bili Luigi Illica (poznat i kao libretista Giacoma Puccinija) i Francesco Pozza, dogodila se 4. listopada 1930. u Puli. Međutim, Smareglia ju je skladao znatno ranije – još 1889. godine, kad je u Beču svoju praizvedbu u doživjela na njemačkom jeziku kao „Der Vasall von Szigeth“ u prijevodu Maxa Kalbecka. Godinu kasnije bila je, također na njemačkom, predstavljena i u Metropolitan operi u New Yorku o čemu je u svojoj knjizi iz 2021. “Antonio Smareglia – Sigetski vazal, Metropolitan opera New York 1890.“, pisao Boro Stipanović. Ovaj Puljanin koji već dugo živi u SAD‑u je svojedobno obnašao funkciju ravnatelja Naučne, odnosno današnje Sveučilišne biblioteke u Puli, te je i jedan od najzaslužniji za stvaranje muzikološke zbirke posvećene Smaregli, kao i spomen sobe u Smareglinoj rodnoj kući na Forumu.
Debeljuhova filmska verzija „Sigetskog vazala“ komorna je i intimistička, većim dijelom snimljena u interijerima Istarskog narodnog kazališta. Kako piše u sažetku filma, „Sluga“ je „atmosferska studija prevare, tuge, ljutnje, napuštenosti i smrti, u stalnom treptaju između kazališne fikcije i realnog prostor. To je suvremena vizualna reinterpretacija „Sigetskog vazala“ kroz glumce koji na pozornici grade odnose likova, a ti se osjećaji prelijevaju u prizore prirode i izvan pozornice.“
Naime, izvorni libreto je fragmentiran i nije pjevan već glumci pojedine njegove dijelove izgovaraju (što na talijanskom, što na hrvatskom), dok se veći dio može tek nagađati kroz njihove geste i mimiku. Tako je gledateljima koji s tim libretom nisu upoznati ponuđen uzbudljiv doživljaj dešifriranja priče kroz vizualne i verbalne natuknice koje u podlozi imaju glazbeni dio opere. Glumce vidimo na podiju INK‑a za trajanja jedne kazališne probe, dok se uvodni dio filma, koji prati tonski zapis uvertire „Sigetskog vazala“, sastoji od mističnih kadrova šume i špilje zabilježenih u okolici Momjana. U njima vidimo lika kojeg možemo naslutiti kao „zlog čarobnjaka“ – Rolfa – glavnog spletkaroša i krivca za tragični kraj protagonista, kojeg interpretira Rosanna Bubola. U nastavku, na „probi“ upoznajemo i ostale likove– Jadranku Đokić kao lijepu Naju, oko koje se vrti zaplet opere – sukob dva brata (glume ih Vedran Živolić i Ugo Korani ) u borbi za njenu naklonost i čast… Sve je, pak, povremeno ispresijecano kadrovima neonskih svjetlećih šipki koje kao glazbenu podlogu imaju elektronske obrade pojedinih dijelova opere za koje je zaslužan Livio Morosin.
Debeljuh je film zamislio kao atmosferski, lišen klasičnog dramaturškog pripovijedanja te njime eksperimentalno i vrlo slobodno reinterpretira Smareglino djelo, stvorivši svojevrstan „vizualni libreto“ pa tako i novi umjetnički izričaj – „video operu“. Istovremeno, takvim je inovativnim pristupom operi kao zastarjeloj i zanemarenoj glazbenoj formi uštrcao novu životnost te gledateljima, posebno glazbenicima, pružio još jedan umjetnički izazov, kao i poticaj za istraživanje opusa slavnog pulskog skladatelja, zajedno s njegovom prilično nesretnom biografijom na koju su utjecale turbulentne povijesne prilike njegova doba.
Matiji Debeljuhu su u realizaciji filma asistirali Marko Krnjajić i Ida Skoko, a u producentskom dijelu Doris Blašković. Montažu je odradila Ivana Fumić, glazbenu produkciju Marino Morosin, snimatelj je bio Josip Pino Ružić, za zvuk su bili zaduženi Hrvoje Radnić i Daniel Žuvela, a za rasvjetu Dario Družeta. Ivona Medić Nikolić radila je na koreografiji, kostime Desa Janković, šminku Sanja Rivić, scenografiju Luka Stojnić, a scenski radnik bio je Matija Janjošić.
