Razgovor: Jerica Ziherl – ravnateljica novigradskog muzeja Lapidarium
„Svaka je prava umjetnost angažirana“
Jerica Ziherl je povjesničarka umjetnosti, kustosica i ravnateljica novigradskog muzeja Lapidarium. Diplomirala je povijest i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i stekla doktorat iz povijesti umjetnosti. Dugo je godina radila kao kustosica u novigradskoj galeriji Rigo, bila je ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta u Novigradu, novigradskog Muzeja Lapidarium, Moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Bila je kustosica nekoliko desetaka izložbi, uredila je brojne monografije i izložbene kataloge, te objavila brojne znanstvene radove i eseje.
- Predavala ste dizajn na Riječkoj akademiji primijenjenih umjetnosti, može li se od studenata učiti i više nego od knjiga i drugih dizajnera?
- Na riječkom sveučilištu, na Akademiji i na Povijesti umjetnosti, predavala sam od 2006. do 2011. (imam nastavno znanstveno zvanje dr. sc. docentice) i to je za mene bilo jedno dinamično i lijepo razdoblje. Recimo da se snalazim među mladim ljudima. Je li se od studenta da učiti? Treba im se prilagoditi, to da, sigurno, jer svaka nova generacija je različita od prethodne. Ali, ipak ne možemo zamijeniti uloge učitelja i učenika. Ne ide bez knjiga, bez čitanja, traženja pravih informacija, bez poznavanje rada dobrih i poznatih dizajnera, putovanja i gledanja, bez dijaloga i kritičnog promišljanja, dakle ne ide bez prethodnog znanja. Nažalost, te nove generacije šepaju u tom pogledu. Ono što je moje iskustvo, osim rijetkih pojedinaca, je to da studenti ispunjuju, vrše ili naprave, kao hoćete, samo onaj propisani akademski minimum. Nije dovoljno poznavati digitalne alate i programe pa da ste već dizajner. Znate, imala sam nekoliko studenata koji su nudili svoja dizajnerska rješenja, ponajviše loga, preko neke američke on line agencije koja je za prihvaćeno rješenje isplaćivala do 200 američkih dolara. Međutim, to ne znači da si dizajner, a kamo li dobar. Daleko je to od pravog posla dizajnera koji uključuje mnoge procese, kao što je npr. promišljanje i primjena tih dizajnerskih rješenja, ili ono važnije kao što su autorska prava. Ta agencija je na vrlo jeftin način došla do jednog ili dva dobra vizualna identiteta, student je „virtualno“ riješio zadatak, dobio 200 dolara i tu priča stane. Dizajn nije izdvojeni fragment, nego živa djelatnost, ima svoju povijest, teoriju i praksu, a to student još ne zna niti može znati, to stiče učenjem i radom.
- Jeste li prepoznali neke među svojim studentima koji bi mogli imati potencijal za vrhunske karijere, i što mladom dizajneru stoji na putu danas?
- Moj kolegiji bio je više usmjeren na povijest, samo dijelom na teoretske osnove dizajna, a na Filozofskom predavala sam suvremenu umjetnost. Riječka akademija je usmjerena na klasične discipline umjetnosti, manje na dizajnerske ili multimedijske, stoga u moje vrijeme mislim da je samo jedna od studentica iz Istre nakon studija nastavila s dizajnerskom praksom, a nekolicina njih, igrom slučaja riječ je o ženama, danas uspješno kroče kako hrvatskom tako i međunarodnom umjetničkom scenom. No, velika većina se ipak pogubi izvan granica umjetničkih ili dizajnerskih praksi.
- Organizirali ste i većim djelom kurirala više od stotinjak izložbi i performansa, možete li nešto izdvojiti bez da se ostali osjete zapostavljenima?
- Moje prve izložbe kreću od 1995., kako one domaćih umjetnika tako i međunarodnih, i to različitih smjerova, poetika, tema, grupnih ili samostalnih, pa simpozija, manifestacija i ne zanemarimo brojna uredništva kataloga i knjiga. Doista, kada se osvrnem na to mogu slobodno reći da je riječ o jednoj bogatoj karijeri, eto ima tome više od trideset godina. Izdvojila bi možda one izložbe i suradnje koje se vežu za mene važne osobnosti iz svijeta umjetnosti, one koje sam učila još kao studentica i nisam ni sanjala da ću jednog dana raditi s njima. Recimo učila sam o Exatu 51, pa sam potom radila s Ivanom Piceljem i Vladimirom Kristlom, učila o Gorgoni pa radila s Julijem Kniferom, dakako tu je i moj profesor i kasnije mentor Zvonko Maković s kojim sam nastavila suradnju i nakon studija. Onda tu su video i konceptualni umjetnici poput Sanje Iveković i Dalibora Martinisa, pa Goran Trbuljak, spominjem samo neke s kojima sam radila u više navrata. No, ipak mogu izdvojiti neke od velikih autoriteta koji su pomicali granice međunarodne scene, ne samo umjetničke, a tu je prije svega Noam Chomsky, što mi je bila velika čast i ponos kada je pristao doći u Novigrad te osim izvrsnog predavanja, što je bilo i očekivano, otvorio je i izložbu Andyja Warhola u galeriji Rigo. Govorio je o dvije paralelne Amerike. Tu su još Getulio Alviani, Almir Mavigner, izdvajam samo neke, a prije dvije godine radila sam i s Danijelom Spoerrijem, koji je pored Yoko Ono i Bena jedini živući iz prve generacije Fluxusovca, smjera kojem sam vrlo sklona.
- Imate poziciju vidjeti široki raspon onoga što čovjek danas može stvoriti lijepog ili da ima svoju dublju, a ne samo dekorativnu funkciju. Može li se pomiriti društveni angažman i forma?
- Najčešće definiramo formu kao obris nasuprot sadržaju. Tako možemo govoriti o „formalnoj ljepoti“ a da pritom najčešće izjednačavamo ta dva pojma. Također vrlo često umjetničko djelo sudimo na osnovu njegove plastične forme. Međutim to je modernistički pristup, koji još nije pase, kao i djelom pristup onoga koji o umjetničkom djelu laički govori sa sviđa mi se ili ne. U struci prevladava pristup iz suvremenih umjetničkih praksa. Za razliku od slike, skulpture ili drugih medija koji se stilom ili potpisom zatvaraju u same sebe, današnja umjetnost pokazuje da forma postoji jedino u susretu, u dinamičnoj relaciji koja se uspostavlja, supostavlja ili suprotstavlja između umjetničkog djela i drugih formacija, bile one iz kulture ili ne. A sama kategorija Ljepote iznimno je relativna budući da pregovori, dijalog, dodiri kultura, razmjena mišljenja iz generacije u generaciju stvaraju pravila ukusa. Ili, kako je rekao Christian Boltanski, čija je nedavna izložba u Centru Pompidu oduševila javnost, da ništa nije tako trivijalno kao estetike koje se lako preokreću u emotivnu ucjenu. Promjene u promišljanju estetike dovode usporedno i do promjena statusa forme. Neki smatraju da je umjetnička forma djelo sâmo. Drugi, s kojima se slažem, da umjetnička forma zadobiva svoje stvarno postojanje tek kada pokrene interakciju i započinje dijalog s drugim. Bit umjetničkog stvaranja počiva tako u uspostavljanju odnosa između umjetnika i svijeta koji ga okružuje. Nitko ne slika, stvara filmove ili piše sam. Umjetnost je uvijek odnos s drugim, kao što istovremeno znači i odnos prema svijetu. Njezinu po-etiku, viđenje društva, čovjeka i umjetnosti, tražimo u zauzimanju za Istinom, Pravdom i Ljepotom s istodobnom zagledanošću u vjeru kada će čovjek čovjeku biti čovjek. Zato je svako umjetničko djelo poziv na suživot u zajedničkom svijetu, a umjetnikov je rad splet odnosa spram svijeta koji stvara druge odnose.
- Neki umjetnici imaju svoju poruku mira u svijetu ali znamo da svijet funkcionira drugačije, umjetnici su žrtve sukoba kao i svi njihovi sunarodnjaci, ali ipak oni zamišljaju i stvaraju svijet drugačiji od ovog, možete li se složiti s ovom tvrdnjom? Imate li kakav prijedlog da se nastavi kulturni život unatoč virusu i imate li možda nešto već u pripremi, primjerice online otvorenja ili nešto slično?
- Slaže se s vama, i imali bi mnogo toga za dodati u vezi umjetnosti, umjetnika i društvenih angažmana, no to prelazi okvire ovog razgovora. Kulturni život, unatoč ovom vremenu vladavine koronavirusa i strogih mjera izolacija, teče dalje na ovaj ili onaj način. Tu veliku ulogu igraju digitalna tehnologija i društvene mreže što je u ovim vremenima i dobro i korisno, svako si može birati po čemu će i što će guglati, imaju osjećaj da nisu sami. Međutim, ja osobno nisam toliko sklona tome, nazovimo ga zakonom izmještanja, ili manje-više virtualnog uklapanja u virtualno društveno-ekonomsko polje. Jer kako god uzmete današnja suvremena komunikacija usmjerava ljudske kontakte prema mjestima kontrole gdje se društvene veze razvrstavaju u različite proizvode. Svedeni smo tako, željeli vi to ili ne, na potrošače prostora i vremena. U svijetu uređenom prema načelu kapitala, podjele rada i uske specijalizacije, postajanju Interneta i ostalih društvenih mreža po zakonu isplativosti, strukturama moći važno ja da se međuljudski odnosi usmjere i odvijaju prema načelima koja su podložna kontroli i podčinjavanju, koliko god da utječu na poboljšanje životnih uvjeta. Stoga, bojim se da kultura, upravo u vrijeme takvih katastrofičnih prilika kao što je ova svjetska pandemija, i sve ono što se veže uz nju ne postane element higt techa dekoracije u društvu čije nas stanje sve više zabrinjava. Što se novigradskog muzeja tiče, program je bio isplaniran već polovicom prošle godine, no kao stvari stoje vjerojatno ćemo nešto od toga morati otkazati. Osobito one programe koje uključuju više umjetnika, izvođenja u živo, ili participacijskih projekata s publikom. No, muzej ima solidan fundus pa je to prilika da se djela, darovana od umjetnika ili otkupljena, pokažu i izlože, dakako po nekoj logici.
- Ideja spada među najvažnijim pojmovima u svim granama života, tako i u umjetnosti, ne može se naučiti, ali uz temelj znanja, može se stvoriti preduvjeti za njihovo oslobađanje. Ideje su nadalje podložne izvedbi, što ovisi o znanju i iskustvu, ali i o mentoru. Kako biste se nadovezali na to?
- Pitanje obuhvaća ono čime se bavi teorija, estetika i filozofija umjetnosti, od Platona i Aristotela pa nadalje i nema jednoznačnog odgovora. Je li umjetničko djelo samo odsjaj ideja, ili (re)prezentacija onoga što već postoji, ili simulirani model ili koncept oponašanja, pitanja su o kojima se raspravlja stoljećima, erama i dan danas. Jacques Derrida, upravo koncept oponašanja prokazuje kao ideju neodvojivu od tradicionalne metafizike prisutnosti, koja, kao i u odnosu između pisma i govora, i u slikarstvu misao uzdiže na račun prikazanog. Na to se dovezuje belgijski slikar René Magritte poznatom slikom lule ispod koje stoji natpis „Ceci n‑est pas une pipe“ (Ovo nije lula) i u pitanje je doveo svetu kravu estetike: mimesis. Čuvena slika lule kao da je naslikana iz školskih udžbenika, a slova čine čitljivo pismo. Na prvi pogled natpis izgleda kao kontradikcija, ali je istinit, jer to nije prava lula, nego samo njena slika. Lula je i simbol Magrittove filozofske teze, da bez obzira na to koliko neki predmet bio realistično nacrtan, ljudi ga nikada ne mogu percipirati kao stvarnog nego samo kao njegovu sliku. Po njemu, ni riječi, ni slike nisu u stanju da otkriju ono suštinsko što čini jedan predmet. I zato predmet, sam po sebi, ostaje i dalje ideja. I današnja umjetnost slijedi i nastavlja te misli, no predlaže nove modele opažanja, eksperimentiranja, kritike, sudjelovanja. Prije smo na tragu negiranja, iskrivljavanja ili projiciranja u prostor-vrijeme koji određuje sam umjetnik čiji je cilj složen produkt koji spaja formalnu strukturu i prolaznu sliku nastalu iz neprihvaćanja kolektivnog ponašanja i važećih pravila. Ako umjetnik odbacuje nametnuto zajedništvo, onda je to zbog toga da ga zamijeni novim.
- Imate li što za poručiti ljubiteljima umjetnosti u tim stvarno teškim trenutcima?
- Kako sam se nedavno vratila sa godišnjeg, što je na neki način bila dobrovoljna meditativna izolacija podno indijskih Himalaja, trenutno sam u pravoj samoizolaciji i pridržavam se te podržavam sve što nam upućeni govore kako da se ponašamo da bi što prije izašli iz ove doista teške situacije. Vjerujem da hoćemo, jer prošlost pa i ne tako daleka pokazala je da se ljudska zajednica uspijevala izbaviti iz razornih prirodnih katastrofa pandemija ili ratova. Potrebno je vrijeme i strpljenje i solidarnost… i dakako pozitivne misli. I na koncu, naučiti kako bolje živjeti u svijetu, umjesto da ga pokušavamo graditi na osnovu profita i podčinjavanja prirode i svih živih bića. Umjetnost? Od kada postoji svijeta postoji i umjetnost koja, složili se s time ili ne, je protumoć. Ne zato što je zadaća umjetnika da prokazuje, protestira ili zahtijeva: svaka je prava umjetnost angažirana kakva god bila njezina priroda i njezini ciljevi. Valja misliti da nam umjetnička djela nude scenarije i da je umjetnost jedan oblik uporabe svijeta, beskonačno pregovaranje različitih stajališta. Na nama je da pratimo, prihvatimo i rasvijetlimo te odnose koji se stvaraju unutar određenog konteksta u kojem se odvijaju. Jer riječ je o aktivnosti koja stvara odnose sa svijetom i u ovom ili onom obliku ih materijalizira u i s prostorom i vremenom. No, nije li to poimanje uvijek bilo i uvijek će biti ono zahvaljujući čemu se u umjetnosti stalno ide nekamo naprijed i drugamo?
Razgovarao Marko ŠORGO
Fotografije Lidija KUHAR
