Umjetnost u izolaciji

Vrijeme strpljenja, vraćanja sebi i temeljnim ljudskim vrijednostima

• Karantena, izolacija – pomalo zastrašujuće riječi koje impliciraju odvojenost od svijeta, situaciju u kojoj se danas nalazimo. Već 15 dana smo zbog koronavirusa izolirani i ne zna se koliko ćemo svi skupa biti u toj nezavidnoj situaciji. Dok nekima ona jako teško pada, drugi čak i uživaju u njoj, koriste vrijeme za sebe, stvaraju… stoga smo upitali kako ove dane izolacije provode naši umjetnici – glazbenici, književnici, slikari…

Članovi grupe Nola zajedno stvaraju i dijele zajednički život, pa im ova situacija nije toliko strana. „Mi smo i prije ove pandemije puno posla obavljali od doma, jedino što nismo radili od doma su naravno koncerti i medijska gostovanja, dakle, nastupi na televiziji, radiju ili neko eventualno snimanje spota. Koncerata sada naravno nema, a sve ostalo što se medija tiče radimo od doma, bilo da se radi o intervjuima za radio, televiziju ili portale“, ispričala nam je Gabrijela Galant Jelenić.

Kod njih se i dalje sve „vrti“ oko glazbe. Kako nam Gabi kaže, Marijan se povremeno povuče u neki kutak kuće, uzme gitaru, svira, vježba, stvara, ponekad mu se djeca pridruže pa se druže svi zajedno s instrumentima.

Na pitanje je li za njih ovo vrijeme motivirajuće, inspirativno ili ih pak pomalo deprimira, Gabi odgovara: „Kao što sam i rekla, nije nam novost situacija da puno vremena provodimo doma i zajedno kao što mnogima je, ono što nas pomalo zabrinjava je što nitko zapravo sa sigurnošću ne može reći koliko će cijela ova situacija trajati i ono što nas brine još i više jest ekonomski udar na svih nas, na cijelo društvo koji će se dogoditi kad pandemija utihne i kad se počnemo vraćati u, nazovimo to, normalu. Fali nam naravno i druženje s ljudima u stvarnom svijetu, nije ni djeci jednostavno i lako, jer im fali druženje s vršnjacima, život nam se svima promijenio. Ono što bi svakako bilo dobro da svi kao pojedinci u društvu učinimo je da iskoristimo ovo vrijeme i zaista preispitamo svoje prioritete u životu“.

Nola je, na žalost, morala otkazati nekoliko koncerata, ali i sve pregovore i dogovore oko onih ljetnih.

„Spavanje što duže, šetnja s brekom u osami uz more, rad u ateljeu od 10 do 17 sati, pa navečer literatura i filmovi. Zvuči idealno, no nije“, veli nam slikar Robert Pauletta i dodaje: „Na sreću, još uvijek, uz sve odgovarajuće i propisane uvjete, mogu koristiti svoj radni prostor, atelje koji se nalazi u zgradi društvenog centra Rojc u Puli. U toj ogromnoj zgradi tek smo nekolicina kojima je omogućen radni boravak i u tom smislu moram reći da je tišina kao i cjelokupna atmosfera poprilično nadnaravna. Nipošto ne bih rekao i da je inspirativna. Kao i više puta do sada život sedokazao većim, snažnijim i nepredvidljivijim od svake umjetnosti pa si sve češće postavljam ona, znate već koja pitanja. S druge pak strane, u svom radu primjećujem popuštanje određenih inhibicija (nasljeđe, povijest, škola) i čini mi se da sve više postajem nesputano svoj. Kao neka nova mladost“, zaključio je Pauletta.

Njegova kolegica, Roberta Weissman Nagy nema te sreće da može otići i raditi u atelje, zbog čega joj je žao. No, mimo toga, ovo vrijeme smatra poklonjenim.

„Prvo sam jela par dana pa sam se posložila i shvatila da je ovo vrijeme, unatoč tome što mu je uzrok strašan, poklonjeno vrijeme svakom, pa tako i meni“, izjavila je.

Radi online nastavu s dvije škole u kojima radi, a uz to, uživa. „Radim na izračunima materijala za svoju izložbu u Sv. Srcima, i na hrpi obaveza koje su čekale da se malo uspori ritam…„, rekla je i zaključila kako vjeruje da će izaći drugačija iz stana od one koja je ostala u prinudnoj izolaciji na čemu je na neki čudan način i zahvalna.

Dr Andreji Matoševiću vrijeme u izolaciji sve je samo ne monotono. Uređivanje knjige, recenziranje radova i knjiga, objavljivanje svojih radova ono je čime se bavi, a svakodnevno drži i e-predavanja svojim studentima. „Ono služi svrsi, ali nije ni blizu kao predavanje u učionici“, komentira.

Svoje pratitelje često uveseljava duhovitim objavama na Facebooku kojima komentira trenutno stanje u društvu, pa i time „krati vrijeme“.

I njegov kolega, književnik Amir Alagić, vrijeme izolacije provodi sve samo ne monotono „Posao od kojeg živim, a to je rad u školi, preselio sam u kuću. Posla je mnogo, satima sjedim za računalom, upućujem što je potrebno napraviti i odgovaram na mailove s radovima. Gledam filmove i serije – i ja sam postao moderan pa pratim HBO i Netflix – i naravno čitam. Upravo čitam Pekića, no ne „Besnilo“ koje bi u ovom dobu bilo najaktualnije, već „Godine koje su pojeli skakavci“. Ne mogu se oteti misli da je i ovo zatvorsko štivo itekako aktualno. Po svemu sudeći mi ćemo imati proljeće koje su pojeli skakavci, i za tim žalim. Nadam se da neće pojesti i ljeto…“, pripovijeda Alagić.

Na pitanje piše li i hoće li mu ova situacija poslužiti i kao inspiracija za neku od idućih knjiga, kaže:

„Nažalost, ne uspijevam pisati, pokušavam se odmaknuti od situacije i pisati o stvarima koje su do jučer bile naša svakodnevica, no u tome mi ima nečeg lažnog, kao da okrećem glavu ili je zabijam u pijesak, jer to jednostavno više nije naša svakodnevica. Trenutno pokušavam napisati jedan naručeni tekst na aktualnu temu. Nadam se da će se ovaj nažalost s početka rečenice, kako rekoh, pretvoriti u srećom i u pogledu pisanja, a pogotovo ove pošasti“.

Veli kako nema nekih problema biti odvojen od svijeta: „Ni inače nisam baš u najboljim odnosima s istim, no debelo bih lagao kad bih rekao da mi dojučerašnji svijet ne nedostaje. Živimo u dubokoj psihozi i rado bih da se što prije vratimo na staro. Nadam se, vjerojatno uzaludno, da ćemo se vratiti bolji nego što smo bili“.

Smatra kako COVID-19 neće preko noći iščeznuti. „Nažalost, neće se dogoditi dan kad će nam netko reći gotovo je, idemo sve po starom. On će nestajati polagano i na kraju će se tek primiriti. Za dugo će vrijeme na licu čovječanstva ostati ožiljak od ovoga što nam se događa. TV kalendari i emisije tipa Dogodilo se na današnji dan će i za pedeset i sto godina govoriti o tome, uključujući i sve one posljedice kojih mi još uvijek nismo niti svjesni. Bit će nezaobilazan u svim sferama života, od medicine, gospodarstva, psihologije, sporta, koječega drugoga, pa tako i umjetnosti. Hoće li i koliko će meni biti ta tema inspirativna, tek ćemo vidjeti. Riječ inspirativno zvuči tako naivno i nevino u trenucima kad čovjek ne zna kako će ovo završiti i hoće li izvući živu glavu“, zaključio je Alagić.

Glumica Dijana Vidušin prve dane izolacije je provodila u Zagrebu gdje živi, ali onda je s obitelji došla u rodni Medulin jer im je tamo postalo pretijesno, klaustrofobično. „Ovdje smo u kući i imamo dvorište, zapravo izolaciju samu po sebi. Najviše vremena provodim s kćerima, ali ugrabim vremena i za nešto pročitati, pogledati, vježbati…“, kaže nam Vidušin. Dodaje da joj je prije izolacije na poslu bilo jako intenzivno razdoblje s puno proba i predstava i žudjela je za danima „ničega“.

„Izgleda da će biti puno takvih dana. Ali zbilja nisam u poziciji za jadikovanjem. Zahvalna sam što mogu biti sa svojom obitelji u ovakvoj ‘izolaciji’. Ovo je vrijeme strpljenja, vraćanja sebi i temeljnim ljudskim vrijednostima“, smatra Vidušin.

Tekst Paola ALBERTINI

Leave a Reply


7 − = 3

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum