Treš roman za utjehu u treš vremenu

Mjesec hrvatske knjige: Predstavljen novi roman Ede Popovića „Hrvatski pasijans“

Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ

16.10.2024.

Sinoć je i u Puli kre­nu­lo obi­lje­ža­va­nje Mjeseca hrvat­ske knji­ge i to pro­mo­ci­jom nove knji­ge Ede Popovića „Hrvatski pasi­jans“ u Središnjoj knjiž­ni­ci. Moderatorica veče­ri, knjiž­ni­čar­ka Karmen Damljanović, svog kole­gu sa stu­di­ja knji­žev­nos­ti uvod­no je pred­sta­vi­la kao plod­nog pis­ca (ali i pre­vo­di­te­lja, te višes­tru­ko pre­vo­đe­nog auto­ra-npr. u Njemačkoj je već pre­ve­de­no devet nje­go­vih nas­lo­va), druš­tve­no anga­ži­ra­nog, jed­na­ko uspješ­nog u pro­zi, kri­mi­ći­ma i puto­pi­si­ma, pasi­oni­ra­nog hoda­ča i beskom­pro­mis­nog slo­bod­nja­ka. Ustvrdila je i da ga, sude­ći pre­ma knjiž­nič­nim sta­tis­ti­ka­ma posu­đi­va­nja nje­go­vih knji­ga, Pula voli.

Većina žena u publi­ci za Popovića nije bila izne­na­đe­nje, jer sma­tra da žene više čita­ju, a i mudri­je su. Tako i svo­ju supru­gu Ljiljanu Đorđević sma­tra pamet­ni­jim čla­nom nji­ho­ve (nepot­pi­sa­ne) zajed­ni­ce koja tra­je već 35 godi­na. Zajedno s njom napi­sao je i neko­li­ko puto­pis­nih knji­ga, poput „Priručnika za Hodače“ i „U Velebitu“.  Planinama se vra­ća još od 2006. kada je nakon teške boles­ti otkrio nji­ho­vu lje­ko­vi­tost. Trenutno piše o švi­car­skim Alpama, gdje je nedav­no bora­vio na šes­to­mje­seč­noj rezi­den­ci­ji za pisce.

Edo se u hrvat­skoj knji­žev­nos­ti poja­vio osam­de­se­tih godi­na, zbir­kom pri­ča “Ponoćni boogie” koja je ubr­zo stek­la kul­t­ni sta­tus, pogo­to­vo među mla­di­ma. Bile su to nje­go­ve dva­de­se­te godi­ne u koji­ma je –kazao je – „radio glu­pos­ti, i o nji­ma pisao, ali tada se čovje­ku još tole­ri­ra glu­post, a kas­ni­je je nedo­pus­ti­va“, pa se tako danas s tim mom­kom ne bi volio dru­ži­ti. Damljanović mu je odgo­vo­ri­la infor­ma­ci­jom kako se dan rani­je u Finskoj obi­lje­ža­vao „dan gre­ša­ka“ koji nas pod­sje­ća da bude­mo bla­ži sa sami­ma sobom, pri­hva­ti­mo svo­je pogre­ške i nosi­mo se dos­to­jans­tve­no s nji­ho­vim posljedicama.

Nova Popovićeva knji­ga, „Hrvatski pasi­jans“, objav­lje­na u ožuj­ku ove godi­ne u zagre­bač­koj edi­ci­ji OceanMore, neti­pi­čan je kri­mić, kojeg sam autor uvr­š­ću­je u izmiš­lje­nu kate­go­ri­ju „špa­ge­ti kri­mi­ća“ (po uzo­ru na „špa­ge­ti ves­ter­ne“, fil­mo­ve Quentina Tarantina, ali i Roto-roma­ne koje je čitao u dje­tinj­stvu) – neo­z­bi­ljan žanr za besmis­len svi­jet u kojem živi­mo, treš kri­mić za treš stvar­nost, osmiš­ljen kako bi čita­te­lji­ma pru­žio odmak od tak­ve stvar­nos­ti, opu­šta­nje i zaba­vu. Međutim, Popovićevi roma­ni uop­će nisu neo­z­bilj­ni, jer pro­go­va­ra­ju o mno­gim ano­ma­li­ja­ma i neural­gič­nim toč­ka­ma našeg druš­tva. Ovaj novi vrti se oko uboj­stva jed­nog sve­će­ni­ka u zagre­bač­kom kvar­tu Utrine. S dva ista lika – dva poli­cij­ska ins­pek­to­ra: pro­mu­ćur­nog Branka Rakitića i Marka Ančića (ime­na su „posu­đe­na“ od naših poz­na­tih spor­ta­ša) knji­ga se nado­ve­zu­je na jedan dru­gi Popovićev roman iz  2016. „Poglavnikov pudl“. Rakitić, za kojeg autor kaže da je nje­gov „alter Edo“, je pre­ma opi­si­ma u knji­zi obi­telj­ski čovjek, „stra­nač­ki neutra­lan, neo­ka­lja­nog pro­fe­si­onal­nog i osob­nog ugle­da koji iznad sve­ga ne pod­no­si lopo­ve, laž­ljiv­ce, pre­va­ran­te, ubo­ji­ce, silo­va­te­lje nasil­ni­ke i slič­ne tipove“.

Policajac je to „kak­vog u današ­njem svi­je­tu (kojim uprav­lja­ju i u kojem glav­nu riječ vode lopi­ne, lažov­či­ne, vara­li­ce, ubo­ji­ce, nasil­ni­ci i slič­na fela) nit­ko ne tre­ba, a naj­ma­nje su nje­go­ve kva­li­te­te potreb­ne u zem­lji u kojoj živi i u čijem glav­nom gra­du radi kao ins­pek­tor Odjela krv­nih deli­ka­ta.“ U roma­nu ga zati­če­mo nakon nje­go­va povrat­ka s rodi­telj­skog dopus­ta, kao prvog poli­cij­skog dje­lat­ni­ka koji je koris­tio taj bene­fit, zbog čega trpi i pod­smjeh kole­ga. Razmišlja kako bi rado do pen­zi­je ostao upra­vo na tak­vom dopus­tu, jer pos­ljed­njih 30 godi­na živi­mo u zem­lji u kojoj se mno­gi spor­ni slu­ča­je­vi godi­na­ma ne rje­ša­va­ju i puno ih se (ovis­no o „kupov­noj moći“ poči­ni­te­lja) „baca pod tepih“, pa tako i poli­ci­ja gubi smi­sao. Metode ins­pek­to­ro­va rada neo­bič­ne su (za uspješ­no rje­ša­va­nje slu­ča­je­va, kaže glav­ni lik – potreb­ni su strp­lje­nje, sre­ća i slu­čaj­nost) i uve­li­ke se osla­nja­ju na intu­ici­ji i koin­ci­den­ci­je, npr. u roma­nu on ključ rje­še­nja pro­na­la­zi u jed­noj knji­zi Luisa Sepulvede, kojeg Popović isti­če među svo­jim omi­lje­nim pis­ci­ma. Preporučio je i dva nas­lo­va koji su mu u pos­ljed­nje vri­je­me „sje­li“:  “Filozofiju zom­bi­ja” špa­njol­skog auto­ra Jorge Fernández Gonzala, te “Vukotrk” šve­đan­ke Kerstin Ekman.

Od doma­ćih favo­ri­ta među kole­ga­ma pis­ci­ma naveo je Damira Karakaša i nje­go­vu jez­gro­vi­tost kojoj se divi i tru­di se pri­mje­nji­va­ti je u svom pisa­nju jer ne tre­ba se baš sve izgo­vo­ri­ti i “raču­na na inte­li­gen­ci­ju i maštu svo­jih čita­te­lja“. To možda dola­zi i od činje­ni­ce da su oba auto­ra u mla­đim dani­ma pli­va­li i novi­nar­skim voda­ma. Također, istak­nu­ti su neuprav­ni govor, teč­nost i dina­mič­nost rad­nje kao i humor, koji su pri­sut­ni u svim Popovićevim knji­ga­ma. Za humor je rekao: „Život nije tako ozbi­ljan da se ne bismo smi­ja­li svo­jem živo­tu. Ja se, npr. sva­kod­nev­no smi­jem svo­jim glu­pos­ti­ma, što je jako dobar lijek za svakodnevicu.“

Ne volim mrač­ne, „pamet­ne i dubo­ke“ knji­ge. Literatura mi jest važ­na, jer pišem, ali ne pišem za vječ­nost nego za danas, ne pišem za para­zit­ske kri­ti­ča­re i teore­ti­ča­re već se obra­ćam današ­njoj publi­ci – pri­čao je dalje Edo, doda­ju­ći kako mu je tre­ba­lo dugo za shva­ti­ti kako mu je važan jedi­no nje­gov život, a ne to što piše: „Sad su na mom ima­nju saz­re­le jabu­ke i tre­ba ih pobra­ti (kru­ške već jesmo), pa ispe­ći raki­ju, narav­no ile­gal­no, te se uz nju podru­ži­ti sa susje­di­ma. Policija u naš kraj može doći samo u prat­nji poli­ci­je“, naša­lio se Edo Popović, za kojeg kako kaže nema tabu tema, pa tako pri­mje­ri­ce i teške boles­ti koje je pro­šao, kao i svo­je suoča­va­nje sa stra­hom od smr­ti opi­su­je u svom pret­hod­nom roma­nu iz 2021. „Kako sam bro­jio ruži­čas­te robote“.

Sljedeće doga­đa­nje povo­dom Mjeseca hrvat­ske knji­ge biti će sutra u 18 sati kada će u Središnjoj knjiž­ni­ci biti pred­stav­lje­na „Soda“, dru­ga knji­ga pul­ske auto­ri­ce Spomenke Govedarica Lolić.