„Umjetnost preobrazbe“ – održano 4. izdanje festivala Treća koza
Tekst i fotografije Ivana-Nataša TURKOVIĆ • Ostale fotografije Diego MARTINČIĆ
Pod motom „Umjetnost preobrazbe“ u Ližnjanu je od 11. do 13. srpnja održano četvrto izdanje Festivala Treća koza u organizaciji udruge Trećeprostor. Naglasak je ove godine bio na promjenama – glavnim silama koje oblikuje identitet, prostor, tijelo i percepciju – te na međunarodnim suradnjama i koprodukcijama, kao i izvedbenim praksama koje se bave tjelesnim transformacijama.
Predavanjem „Putevima trećekozjim… festivalsko jučer, danas, sutra“ otvorio ga je u Društvenom domu Roko Nakić, koji se putem fotografija osvrnuo na festivalske promjene, nadogradnje, ugošćene umjetnike i obrađene teme.
- Zašto je Treća koza u Ližnjanu? Upravo zato što oko njega, u radijusu od ne znam koliko kilometara, imate nevjerojatnih prostora: plaža, šuma, prekrasnih napuštenih objekata, svjetionika i raznih drugih lokacija kojima se možete poslužiti (bez ikakvih drugih posebnih tehnikalija) te se stopiti s prirodom kroz umjetnički izričaj. Glavna ideja Treće koze je ostala, a to je da na neki način okupiramo svaki mogući prostor i umjetnički ga oplemenimo kroz razno razne performanse. Prvu ediciju festivala iznijela je lokalna ekipa, a onda smo se kasnije još povećali. Spontano se dogodilo to da je Treća koza u jednom trenutku postala internacionalna i danas nam je već najnormalnija stvar da nam dolaze ljudi iz raznih zemalja i da nam se javljaju, kazao je Nakić i dodao kako je festival kroz koji je do sada prošlo 50-ak umjetnika unatoč tomu zadržao lokalni karakter.
Ove godine ostvarena je suradnja dvaju festivala, Treće koze i Crte za beskraj – – večeri izvedbenih i vizualnih događanja zagrebačkog Centra KNAP, zahvaljujući kojoj su predstavljene instalacije u prostoru dvoje mladih likovnih umjetnika s 1. godine diplomskog studija Animacija i novi mediji zagrebačke ALU.
- Mi umjetnici iz udruge Trećeprostor, organizatora festivala, s našom smo predstavom sudjelovali u svibnju na Crtama za beskraj. To je festival performansa koji nam je prirastao srcu, a organizira se kao komemoracija za prerano preminuloga Marijana Crtalića, konceptualnog umjetnika kojeg smo poznavali, zaključio je Nakić.
Atmosferičnim plesnim performansom „Secret Garden“ talijanske Butoh plesačice i koreografkinje Valerie Geremie, a koji je posvećen tisućama ubijene palestinske djece, počeo je umjetnički dio programa. S konjskom glavom i bijelim kostimom koji se svojim crtarijama stapa s kamenim zidom koji okružuje veći dio dvorišta uz Društveni dom, Geremia isprva sramežljivo a zatim sve slobodnije istražuje unutarnji i vanjski prostor, mjesta emocija, mašte ali i neslućenih opasnosti, mjesta u kojima se kroz dodir, poljubac i ljudsku toplinu možemo spojiti, ali i ona koja nas kroz mržnju i nasilje simboliziranim crvenom tkaninom/plaštom razdvajaju od naše ljudske prirode i ostatka čovječanstva. Skidajući konjsku glavu i ostavljajući tako djetinjstvo za sobom, plesačica posjećuje sve te prostore, tražeći sebe u sebi i, putem interakcije s publikom, sebe u odnosu s drugim. Tako se cvijeće postavljeno na dva komada zida pretvara iz bajkovite scenografije u lokalitet sjećanja i oplakivanja žrtava naših neobuzdanih unutarnjih paklova.
Prva festivalska večer trebala je završiti predstavljanjem instalacije „Bez naziva“ Klare Šoštarić, no program nije održan.
S pozamašnim kašnjenjima drugog su dana u Društvenom domu bile postavljene dvije instalacije. Martin Vidaček iz Varaždina, predstavio se radom „We’re all humus anyways“ sastavljenim od više segmenata. Centralni je video rad u kojemu ženska i muška silueta vode pretežno apsurdan dijalog. U pozadini je crno-bijeli interijer s time da se povremeno javljaju glitchevi koje čine fotografije u boji. U zatamnjenom stražnjem dijelu Društvenog doma uz projekciju se nalaze i preostali segmenti izvučeni iz vizualnog ili narativnog dijela video rada: fotografije u boji, svojevrsni akvarij sa šahovskim figurama te još jedna manja projekcija video rada snimljenog tijekom pecanja, a koja je bila projicirana na zid te nekoliko glinom oblikovanih kamena postavljenih ispred njega. Koncept se temelji na realizaciji koju likovi glavne projekcije imaju – da se nalaze u slici.
- Dijalog je u duhu teatra apsurda. Na momente je stvarno banalan, a na momente dramatičan. Zvuku kojega koristim malo je povećan pitch, jer želim napraviti taj mali, ironijski, apsurdni odmak od samog teksta. Cijeli prostor je u odnosi s tim dijalogom glavne projekcije, odnosno elementi u prostoru nalaze se na neki način u njemu. S obzirom da su elementi u dijalogu na momente pseudo-autobiografski, na njih se referiram preko fotografija. Šah je referenca na razgovor o smislu života. Šahovske figure su mi jedna jako lijepa metafora putem koje izraziti bespomoćnost, memento mori, svi smo mi isti. Projekcija gdje pecam na svom jezeru jedna je pomalo psihoanalitička aluzija na kopanje u unutrašnjost, pojasnio je Vidaček.
Na neprikladni način, odnosno ispod radnog stola, predstavljena je i video instalacija Paule Kovačić „Dok razmišljam o besmrtnosti rakova“. Rad je sastavljen od makete kuće i projekcije animirane šume i prirode, s time da se ritam postiže dodavanjem drugih animiranih elemenata i montažom. Kovačić tako progovara o dislokaciji kao mentalnom procesu i meditaciji kojom se prekida užurbani ritam života.
U Društvenom domu, umjesto u planiranoj uvali Kuje, odigrana je „Metamorfoza“ Brazilca Daniela Passija, koja nastavlja život nakon što ga je započela 2024. kao projekt Anno Dominija, međunarodne kazališne koprodukcije u organizaciji Saveza kulturno umjetničkih društava grada Pule (SAKUD Pula). Sad je pak uz Teatro Barato iz Rio de Janeira, u koprodukciju još uključen Sould Flow iz Pule i Trećeprostor iz Zadra. Site-specific performans slavlje je ljudske strasti u ekstremnim uvjetima, a temeljen je na djelu latinskog pjesnika Ovidija.
Njime redatelj istražuje priče iz grčke mitologije, rimskog folklora, istočne civilizacije kao i poganske legende. Passi je performans obogatio novim elementima te je više pažnje dao koreografiji i pjevnim dijelovima zbog kojih naginje k operi. U konačnici, djelo je više poput pret-a-portera ili ready-made verzije koja omogućuje nastupe na različitim lokacijama. U njemu su nastupili Francesca Barosi iz Italije, Irena Boćkai, Ivan Bedalov, Anđela Bugarija, Korana Daić Van der Velde, Hela Grgić, Ivona Medić i Sandra Šok. Izvedba će se moći pogledati i 15. srpnja u Puli.
Posljednjeg dana festivala, u Društvenom domu održane su javna prezentacija Butoh plesne radionice „Kairos“ Valerie Geremia te plesni performans „Solo/Soma“ Sandre Šok, koja je u sklopu festivala održala i radionicu pokreta pod nazivom „Entrance into the flow“.
Festivalski programi koji su, drugačije negoli do sad, uglavnom održani u Društvenom domu bili su i ove godine slabo posjećeni. Zbog toga bi prvenstveno trebalo unaprijediti organizacijski dio kako bi se izbjegla kašnjenja i tako stvorili temelji za razvoj publike.
Partneri i suradnici na festivalu bili su Štoos teatar, Plartforma, Soul Flow, Daniel Passi i SAKUD Pula.




























