19. Monte Librić: Razgovor s Anom Salopek, autoricom slikovnice „Ruke“
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije Sara ŠIJAN iz arhiva Monte Librića
Na Dan planete Zemlje, Piknik na ovogodišnjem Monte Libriću održan je s Anom Salopek, književnicom i ilustratoricom, ambasadoricom šume i čuvaricom stabala, koja za sebe kaže i da je Gospođica Ura.
Uz pomoć Librice Sedine i brojne glasove dječje publike predstavljena je njena slikovnica „Ruke – ili kako je stvoren svijet“ u nakladi Ljevak u kojoj otkriva što sve naše ruke mogu i zašto su tako posebne. Poetična je to pohvala ljudskim rukama, umjetničkom stvaralaštvu i važnosti ljudske povezanosti s prirodom.
U društvu Djevojčice, Medvjeda, Ptice i Dječaka, na njihovu putovanju kroz bjelinu stranica i mnogobrojnih izbora, autorica u ovoj priči podsjeća na važnost naših ruku – potiče nas da zastanemo i promislimo o njihovoj spretnosti, nadarenosti i svemu što njima možemo stvoriti.
Ističući posebnost svakog stanovnika Zemlje, njihove različitosti i darove, Ana Salopek na jedinstven način govori o svijetu prihvaćanja, poštovanja i uzajamne ljubavi te podsjeća da je naša uloga na ovome svijetu daleko veća nego što slutimo. O svemu tome bilo je riječi i u njenoj kreativnoj radionici Buket zagrljaja u kojoj su polaznici uz pomoć tempera i ruku otisnuli „najradosniji buket na cijelom svijetu.“
Mi smo razgovarali s Anom uoči održanih programa i doznali kako je na Libriću već četvrti put: „Ja jako volim Librić, najdraži mi je od svih festivala, ekipa koja ga stvara je prekrasna i festival je poseban, ima divnu energiju i baš volim doći tu“.
O slikovnici „Ruke“ koja je izašla u rujnu prošle godine kaže da su proslava ljudskog stvaralaštva, jedinstvenosti i kreativnosti, svojevrsni odgovor na pojavu umjetne inteligencije koja oduzima ljudima mogućnost da koriste i svoje ruke, svoj mozak te stvaraju svojim rukama.
„Moje ‘Ruke’ su poziv i naglašavanje što smo sve sposobni napraviti sa svojim rukama, koliko smo upravo rukama stvorili ovaj svijet jer i u nekom podnaslovu knjiga se zove ‘Ruke ili kako je stvoren svijet’. Ukratko, to je svojevrsna proslava kreativnosti i ljudskog stvaralaštva – s rukama“, ispričala nam je.
Želja joj je da djeca shvate kako nakon nekog vremena i određenog truda i sami mogu nešto napraviti, sastaviti, napisati… „Taj dio je jako važan i ne smijemo dopustiti da se on izgubi zbog pretjeranog korištenja i oslanjanja na umjetnu inteligenciju. Ljudska kreativnost i stvaralaštvo su upitni, a život čovjeka čini i glazba, slike, književnost…“, naglasila je Ana.
Govoreći o tome koliko malo djeca danas čitaju, konstatirala je da ta činjenica i ne čudi:
„Trebamo poći od samih sebe i vidjeti koliko mi kao odrasli čitamo i koliko vremena provodimo na telefonu. Činjenica je da se vrijeme ubrzava i to je taj neki posljedični efekt koji se događa s tolikim brzim razvojem tehnologije i ono što ja nikako ne želim jest da djeca sjednu na taj vlak. Stoga im uvijek kroz igru prenosim tu poruku da ga puste da prođe, da se prilagode, jer u svakom trenutku mogu uskočiti na njega“.
Ipak, Ana veli da ako se djeci knjiga predstavi na lijep ali jednostavan način, oni će se svakako prihvati. Prema njenom iskustvu, njima u konačnici samo treba razgovor, traže način da se izraze i da ih se čuje: „Oni zapravo vape za razlogom da ne budu na ekranima, vape za time, ali nema nikoga da im postavi granice“.
Nakon Librića Ana s „Rukama“ do kraja godine ide na turneju i promocije po Hrvatskoj, a u međuvremenu radi i na drugim projektima, ilustrira slikovnice i knjige drugih autora.
Zanimljivo je da radi i tzv. tihe knjige, na engleskom poznate kao „silent books“ koje jako voli: „Tiha knjiga uopće nema riječi, kroz njih je cijela priča ispričana kroz ilustraciju i čak je zabranjeno korištenje bilo koje riječi. Ja volim taj medij i napravila sam već tri takve knjige“.
Njene su tihe knjige nagrađivane i putuju po svijetu, a upravo je to ono što kod njih voli – nema granica. Iako je napraviti ih veliki izazov, kaže kako voli to što ih svatko može interpretirati na svoj način.
Na kraju nam je rekla kako uzima pauzu od stvaranja autorskih slikovnica: „Puno se toga događa u svijetu i to trebam procesuirati. Kao autor koji prvenstveno stvara za djecu uvijek imam potrebu progovoriti, ali trenutno ne znam što bi im rekla i jedino mi se tišina čini prikladnom.“
