19. Monte Librić: Razgovor s Anom Salopek, autoricom slikovnice „Ruke“

Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije Sara ŠIJAN iz arhiva Monte Librića

27.04.2026.

Na Dan pla­ne­te Zemlje, Piknik na ovo­go­diš­njem Monte Libriću odr­žan je s Anom Salopek, knji­žev­ni­com i ilus­tra­to­ri­com, amba­sa­do­ri­com šume i čuva­ri­com sta­ba­la, koja za sebe kaže i da je Gospođica Ura.

Uz pomoć Librice Sedine i broj­ne gla­so­ve dje­čje publi­ke pred­stav­lje­na je nje­na sli­kov­ni­ca „Ruke – ili kako je stvo­ren svi­jet“ u nak­la­di Ljevak u kojoj otkri­va što sve naše ruke mogu i zašto su tako poseb­ne. Poetična je to pohva­la ljud­skim ruka­ma, umjet­nič­kom stva­ra­laš­tvu i važ­nos­ti ljud­ske pove­za­nos­ti s prirodom.

U druš­tvu Djevojčice, Medvjeda, Ptice i Dječaka, na nji­ho­vu puto­va­nju kroz bje­li­nu stra­ni­ca i mno­go­broj­nih izbo­ra, auto­ri­ca u ovoj pri­či pod­sje­ća na važ­nost naših ruku – poti­če nas da zas­ta­ne­mo i pro­mis­li­mo o nji­ho­voj spret­nos­ti, nada­re­nos­ti i sve­mu što nji­ma može­mo stvoriti.

Ističući poseb­nost sva­kog sta­nov­ni­ka Zemlje, nji­ho­ve raz­li­či­tos­ti i daro­ve, Ana Salopek na jedins­tven način govo­ri o svi­je­tu pri­hva­ća­nja, pošto­va­nja i uza­jam­ne lju­ba­vi te pod­sje­ća da je naša ulo­ga na ovo­me svi­je­tu dale­ko veća nego što slu­ti­mo. O sve­mu tome bilo je rije­či i u nje­noj kre­ativ­noj radi­oni­ci Buket zagr­lja­ja u kojoj su polaz­ni­ci uz pomoć tem­pe­ra i ruku otis­nu­li „naj­ra­dos­ni­ji buket na cije­lom svijetu.“

Mi smo raz­go­va­ra­li s Anom uoči odr­ža­nih pro­gra­ma i doz­na­li kako je na Libriću već čet­vr­ti put: „Ja jako volim Librić, naj­dra­ži mi je od svih fes­ti­va­la, eki­pa koja ga stva­ra je pre­kras­na i fes­ti­val je pose­ban, ima div­nu ener­gi­ju i baš volim doći tu“.

O sli­kov­ni­ci „Ruke“ koja je izaš­la u ruj­nu proš­le godi­ne kaže da su pros­la­va ljud­skog stva­ra­laš­tva, jedins­tve­nos­ti i kre­ativ­nos­ti, svo­je­vr­s­ni odgo­vor na poja­vu umjet­ne inte­li­gen­ci­je koja odu­zi­ma lju­di­ma moguć­nost da koris­te i svo­je ruke, svoj mozak te stva­ra­ju svo­jim rukama.

„Moje ‘Ruke’ su poziv i nagla­ša­va­nje što smo sve spo­sob­ni napra­vi­ti sa svo­jim ruka­ma, koli­ko smo upra­vo ruka­ma stvo­ri­li ovaj svi­jet jer i u nekom pod­nas­lo­vu knji­ga se zove ‘Ruke ili kako je stvo­ren svi­jet’. Ukratko, to je svo­je­vr­s­na pros­la­va kre­ativ­nos­ti i ljud­skog stva­ra­laš­tva – s ruka­ma“, ispri­ča­la nam je.

Želja joj je da dje­ca shva­te kako nakon nekog vre­me­na i odre­đe­nog tru­da i sami mogu nešto napra­vi­ti, sas­ta­vi­ti, napi­sa­ti… „Taj dio je jako važan i ne smi­je­mo dopus­ti­ti da se on izgu­bi zbog pre­tje­ra­nog kori­šte­nja i osla­nja­nja na umjet­nu inte­li­gen­ci­ju. Ljudska kre­ativ­nost i stva­ra­laš­tvo su upit­ni, a život čovje­ka čini i glaz­ba, sli­ke, knji­žev­nost…“, nagla­si­la je Ana.

Govoreći o tome koli­ko malo dje­ca danas čita­ju, kons­ta­ti­ra­la je da ta činje­ni­ca i ne čudi:

„Trebamo poći od samih sebe i vidje­ti koli­ko mi kao odras­li čita­mo i koli­ko vre­me­na pro­vo­di­mo na tele­fo­nu. Činjenica je da se vri­je­me ubr­za­va i to je taj neki pos­lje­dič­ni efekt koji se doga­đa s toli­kim brzim razvo­jem teh­no­lo­gi­je i ono što ja nika­ko ne želim jest da dje­ca sjed­nu na taj vlak. Stoga im uvi­jek kroz igru pre­no­sim tu poru­ku da ga pus­te da pro­đe, da se pri­la­go­de, jer u sva­kom tre­nut­ku mogu usko­či­ti na njega“.

Ipak, Ana veli da ako se dje­ci knji­ga pred­sta­vi na lijep ali jed­nos­ta­van način, oni će se sva­ka­ko pri­hva­ti. Prema nje­nom iskus­tvu, nji­ma u konač­ni­ci samo tre­ba raz­go­vor, tra­že način da se izra­ze i da ih se čuje: „Oni zapra­vo vape za raz­lo­gom da ne budu na ekra­ni­ma, vape za time, ali nema niko­ga da im pos­ta­vi granice“.

Nakon Librića Ana s „Rukama“ do kra­ja godi­ne ide na tur­ne­ju i pro­mo­ci­je po Hrvatskoj, a u među­vre­me­nu radi i na dru­gim pro­jek­ti­ma, ilus­tri­ra sli­kov­ni­ce i knji­ge dru­gih autora.

Zanimljivo je da radi i tzv. tihe knji­ge, na engle­skom poz­na­te kao „silent books“ koje jako voli: „Tiha knji­ga uop­će nema rije­či, kroz njih je cije­la pri­ča ispri­ča­na kroz ilus­tra­ci­ju i čak je zabra­nje­no kori­šte­nje bilo koje rije­či. Ja volim taj medij i napra­vi­la sam već tri tak­ve knjige“.

Njene su tihe knji­ge nagra­đi­va­ne i putu­ju po svi­je­tu, a upra­vo je to ono što kod njih voli – nema gra­ni­ca. Iako je napra­vi­ti ih veli­ki iza­zov, kaže kako voli to što ih svat­ko može inter­pre­ti­ra­ti na svoj način.

Na kra­ju nam je rek­la kako uzi­ma pauzu od stva­ra­nja autor­skih sli­kov­ni­ca: „Puno se toga doga­đa u svi­je­tu i to tre­bam pro­ce­su­ira­ti. Kao autor koji prvens­tve­no stva­ra za dje­cu uvi­jek imam potre­bu pro­go­vo­ri­ti, ali tre­nut­no ne znam što bi im rek­la i jedi­no mi se tiši­na čini prikladnom.“