Luka Juričić

 

Luka Juričić, jedan od osnivača dječjeg kazališta „Naranča“, diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu  2008. godine. Mladi pulski glumac iza sebe ima impresivan broj što kazališnih („San ljetne noći“, „Balade Petrice Kerempuha“, „Dok nas smrt ne rastavi“, „Debela“, „Crvenkapica“ itd.), što televizijskih uloga („Bitange i princeze“, „Zauvijek susjedi“ „Odmori se, zaslužio si“, „Stipe u gostima“ itd.), a mogli smo ga vidjeti i u filmovima „Nije kraj“ i „Pratioci“.

Glumom se baviš dugi niz godina. Kad si shvatio da je gluma tvoj poziv?
– Davno je to bilo. U osnovnoj školi krenuo sam u školsku dramsku sekciju i tako je sve počelo. Malo pomalo, uz profesoricu iz hrvatskog jezika Teanu Mandić krenuo sam u gradsku radionicu mladih „Grm“ gdje smo radili razne skečeve i male predstave i tada sam zavolio glumu. U međuvremenu, otvorio se dramski studio u Puli, u Istarskom narodnom kazalištu, pod vodstvom Roberta Raponje gdje sam se upisao u dramski studio. Snimali smo amaterske filmove i glumili u predstavama i obuzela me želja za glumom i filmskom režijom. Odlučio sam upisati filmsku režiju na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, a kako nisam prošao, na jesenkom roku otišao sam na prijemni za glumu i prošao sam iz prve. Shvatio sam da je to znak da se time moram baviti u životu i nisam požalio ni u jednom trenutku.

 

 

Zajedno s glumcem Franjom Tončinićem pokrenuo si „Teatar Naranča“. Kada je teatar osnovan i kako je uopće nastala ta ideja?
– Na papiru smo službeno Franjo Tončinić i ja osnivači „Naranče“, međutim tu je puno više ljudi koji su se u to uključili: Majkl Mikolić, Breza Žižović, Sara Berčić, naša Beki, mladi dečki Ugolino i Modri. Svi oni sudjeluju u stvaranju i od početka su bili uz Franju, Majkla i mene.
Ideja se rodila još prije 2 i pol godine kada sam preuzeo kazališnu udrugu FERR. Kasnije, zbog nekih zakonskih usklađivanja, morali smo se prebaciti u umjetničku organizaciju i tada smo osnovali „Teatar Naranča“.  Udruge ne mogu biti u kazališnom očevidniku što je dosta važno za jedno kazalište, a umjetničke organizacije imaju to pravo. Kada škole dolaze na predstave, dolaze na provjerene sadržaje jer umjetničke organizacije mogu osnovati samo ljudi iz struke, dok osnivač udruge može biti svaki građanin.

Koliko je predstava iza vas i možeš li izdvojiti tebi najdražu?
– Dosta je predstava iza nas. U 2012. godini imali smo „Crvenkapicu“, „Aladdina“, „Pinocchija“ i predstave manje forme poput „Fljuf i Žljuf”, i “Pipova Božićna želja”. Za Valentinovo smo nedavno imali predstavu „Zaljubljeni Pipo“.
Prošle godine odigrali smo 74 predstava i imali preko 10 000 gledatelja.
Najdražu predstavu ne mogu izdvojiti, sve su mi jako drage, ali nekako mi se pod kožu najviše uvukla „Crvenkapica“ gdje igram bakicu. „Crvenkapica“ je bila naša prva veća i jača predstava s kojom smo si zapravo otvorili vrata, a ljudi su počeli prepoznavati da i mi postojimo ovdje u bivšem Pionirskom domu.

Zašto ste se odlučili za dječje kazalište ? Kakva su djeca kao publika?
– Smatrali smo da Puli nedostaje dječje kazalište. Grad veličine Pule treba imati dječje kazalište. Dodatno nas je potaknulo kad smo ušli u ovaj prostor, bivšeg Pionirskog doma i kad smo saznali da je prije 55 godina postojalo dječje kazalište upravo u dvorani u kojoj i mi danas imamo predstave.
Uvijek je zanimljivo raditi predstave za odrasle, ali djeca su nekako iskrenija i otvorenija. Sretan si kad vidiš osmijeh na njihovom licu, njihovu radost i uživanje u predstavama. Također, prisutna je i odgovornost da se djecu od najranije dobi odgaja u tom smjeru, da odlaze na kulturna mjesta, da posjećuju predstave, izložbe, kino i koncerte. Mislim da sve kreće od djetinjstva, a  do sada roditelji nisu imali puno prilika da djecu vode na kazališne predstave, osim na povremena gostovanja u INK.
Pokušavamo oživjeti program da se svaki vikend događa neka dječja predstava kako bi se lakše stvorila navika te kako bi djeca kasnije, u srednjoj školi sama odlazila u kazalište. Želimo da današnja djeca, sutra kao odrasli ljudi postanu pravi građani jednog ozbiljnog grada koji ima kulturu odlaska u kazalište.

 

Koliko je vremena potrebno za pripremu kvalitetne predstave?
-Idealno vrijeme je uvijek oko mjesec i pol do dva. S probama čitanja, dogovorima i uvježbavanjem potrebno je oko mjesec i pol, a kod zahtjevnijih projekata dva mjeseca i tada se već osjeća potreba za publikom. Može se pripremati predstava i pet mjeseci, ali onda postane nekako dosadno jer se uvijek vrti u krug. Nakon što se dobije povratna informacija od publike i kad se vidi kako ona reagira, predstava može i rasti, može postati sve bolje i bolja.

Iza tebe su brojne kazališne, televizijske i filmske uloge. Koji ti je format najdraži?
– Imao sam tu privilegiju da probam televiziju, drame, komedije i dječje i nekako mi se najviše svidjela komedija. Najdraže mi je nasmijat ljude jer, kako kažu, to je ujedno i najteže, ali kad uspiješ, užitak je najveći. Neprocjenjivo je iskustvo čuti cijelu dvoranu kako se smije. Uostalom, dokazano je da smijeh produljuje život tako da se nadam  da ću poživjeti godinama (smijeh).
Televizija je zanimljiva, u svakom slučaju i izazov je koji se treba isprobati. Bilo mi je zabavno raditi serije, pogotovo jer su humoristične tako da sam opet bio negdje u svojoj domeni. Međutim, razlika je u tome da kod filmova nemaš odmah povratnu informaciju… scena je ipak scena.

Diplomirao si glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Koliko glumcu znači diploma?
– Kad sam krenuo, glumačka diploma je dosta značila i cijenila se. Imao si određenu prednost pri zapošljavanju kod nekih televizijskih uloga jer su tražili stručne ljude. Međutim, sad nekako ta diploma sve više blijedi. Svatko se može baviti glumom što je meni jako žao jer mislim da nije svatko za glumu. Ja se ne bavim kirurgijom niti idem na koncerte svirati violinu jer to ne znam, nije mi profesija i neću drugima „krasti“ posao ili se gurati na tuđe mjesto.
Ima dosta amatera koji su vrhunski i koji nisu završili Akademiju, ali imaju jako puno projekata iza sebe. Takve ljude već smatramo kolegama zato što su svojim iskustvom dostigli nešto i u tom smislu diploma nije toliko važna. Većinom se događa na televiziji, u serijama, da se zapošljavaju ljudi bez diplome, dok se u kazalištu i dalje donekle drže diplomiranih glumaca što je po meni u redu i volio bih da tako i ostane.

 

Kakve ti uloge najviše leže? Imaš li uzora?
– Nemam nekog konkretnog uzora. Volim dobre glumce bez obzira da li je riječ o američkim glumcima poput Jacka Nicholsona, Roberta De Nira, Kevina Spaceya ili, pak, o nekome iz Hrvatske. Ne mogu se odlučiti tko mi je uzor, važno je da dobro glumi i da je pametan.
Rekao bih da mi najviše leže karakterne uloge u kojima možeš odskočiti od sebe, kao što je bila bakica u „Crvenkapici“ ili duh u „Aladdinu“ kod kojih se radi o velikim ulogama koje puno pružaju.

 
Sudjelovao si na raznim međunarodnim radionicama u inozemstvu. Kakve su mogućnosti za mlade glumce izvan Hrvatske?
– Kod glume je uvijek problem i barijera jezik jer je glumi jezik najvažnije sredstvo komunikacije. Što se tiče odlaska negdje vani moguće je nekako se probiti, ali ćeš uvijek igrati nešto po strani, neke manje uloge, većinom strance, odnosno likove koji nisu izvorni govornici. U Italiji ćeš igrati Balkanca, u Americi Rusa, u Srbiji Hrvata itd. Na početku to može biti izazov, ali kasnije postane zamorno. Iskreno, volio bih probati otići negdje vani i vidjeti kako se drugdje radi.

 

Na čemu trenutno radiš? Kakvi su ti daljnji planovi, ambicije?

 

Tekst: L.Z.

Foto: privatna arhiva Luka Juričić

Leave a Reply


+ 7 = 8

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum