BISERKA CVJETIČANIN: KULTURA U RAZVOJNOJ VIZIJI EUROPSKE UNIJE
Proljetni dio festivala Media Mediterranea započeo je 3. svibnja serijom predavanja na pulskom Sveučilištu J. Dobrile. Jedna od znamenitih gošći festivala bila je i Biserka Cvjetičanin, znanstvena savjetnica u Institutu za međunarodne odnose te voditeljica ‘Culturelinka‘, svjetske mreže za istraživanje i suradnju u kulturnom razvoju.
S dr. sc. Cvjetičanin razgovarali smo uoči njenog predavanja ‘Kulturna politika Europske unije, kreativni gradovi i lokalni razvoj: Izazovi za hrvatsku kulturu’ te smo saznali više o mogućnostima koje za hrvatsku kulturu donosi ravnopravno sudjelovanje u ‘Kreativnoj Europi‘ 2014. – 2020., ulozi organizacija civilnog društva u novoj hrvatskoj kulturnoj politici, kao i važnosti kulturnih i kreativnih industrija.
Molimo da našim mladim čitateljima približite sam pojam kulturne politike. Što je to zapravo kulturna politika i kakva je to kulturna politika trenutno na snazi u Hrvatskoj – koje su njene bitne odrednice?
Kulturna politika je instrument općedržavne politike na području kulture kojim se osmišljavaju i određuju ciljevi kulturnog razvoja i putovi njihove realizacije, prioriteti, zakonitosti i odlučivanja u kulturi. Kulturnu politiku promišljaju, ne samo državna tijela, već i javne ustanove, udruge civilnog društva, sveučilišta, privatni sektor, druge javne politike koje obuhvaćaju područja kao što su, na primjer, obrazovanje, okoliš, mladi, socijalna kohezija.
U posljednja dva desetljeća strategijsko ulaganje u kulturu snažnije se orijentiralo na regionalni i lokalni razvoj, odnosno jačanje lokalnih kulturnih politika kao faktora održivog razvoja. Početkom 21. stoljeća osnovni pravci kulturne politike bili su demokratizacija, decentralizacija i demonopolizacija odlučivanja u kulturi. Osobita pozornost i potpora dati su novim kulturnim akterima, nezavisnoj kulturi. Uvijek se sa zadovoljstvom sjetim posjeta, u vrijeme kada sam bila u Ministarstvu kulture u razdoblju 2000. – 2003., napuštenom prostoru nekadašnje vojarne Karlo Rojc u Puli u koji su se smještale grupe i udruge, ne samo u kulturi. Bila je to velika promjena koja je dovela do novih i dinamičnih kulturno-umjetničkih praksi. Potpora civilnom društvu i nezavisnoj kulturi sigurno će ostati jedna od bitnih odrednica nove kulturne politike.
Zaštita kulturne baštine, razvoj kulturnih i kreativnih industrija u najširem smislu (a ne samo onih koje donose trenutnu ekonomski korist), umjetnost novih medija, nalaze mjesto u kulturnoj politici kao i pitanja promicanja kulturne raznolikosti i interkulturnog dijaloga koja su prvi strategijski cilj ‘Europske agende za kulturu’ i drugih programa Europske unije.
Što, prema Vašem mišljenju, za hrvatsku kulturu znači ulazak Hrvatske u Europsku uniju – trebamo li se, uklapanjem u jedan novi ‘europski’ kulturni identitet, bojati gubitka onog nacionalnog, hrvatskog kulturnog identiteta?
Kada se govori o hrvatskom kulturnom identitetu i Europskoj uniji često je prisutan taj strah. Dovoljno je pogledati statističke podatke Europskog barometra i uvjeriti se u to. Dok pitanje gubitka kulturnog identiteta brine u prosjeku 11 – 12% Europljana, u Hrvatskoj je više od 20% zabrinutih. Strahu, naravno, nema mjesta, ulazak Hrvatske u Europsku uniju znači daljnje otvaranje i afirmaciju hrvatske kulture i kulturne raznolikosti u usporedbi s drugim kulturama. A samo u komunikaciji i usporedbi s drugima možemo procijeniti vlastite vrijednosti.
Danas, u 13 sati na Sveučilištu Jurja Dobrile započinje Vaše predavanje naslova: ‘Kulturna politika Europske unije, kreativni gradovi i lokalni razvoj: Izazovi za hrvatsku kulturu’. Možete li nam reći više o temeljnim temama i pitanjima koja ćete obuhvatiti predavanjem?
Istraživači u području kulture koji analiziraju strategije, politike i programe Europske unije već niz godina postavljaju pitanje mjesta kulture, njenih ciljeva i prioriteta u razvojnoj viziji Europske unije. Premda bismo mogli reći da je europska kulturna politika još uvijek proces u nastajanju kojeg obilježava napetost između lokalne, nacionalne i nadnacionalne, odnosno europske (EU) razine, neki zajednički aspekti u kojima je postignut konsenzus svih zemalja članica, kao što su kulturna raznolikost i interkulturni dijalog, kulturne i kreativne industrije, te kultura u vanjskim odnosima Europske unije, mogu se smatrati temeljem (buduće) europske politike.
Istaknula sam u naslovu predavanja lokalni razvoj i kreativne gradove kao pitanja važna za Istru i Pulu. Na lokalnim i gradskim kulturnim politikama je, između ostalog, zadaća pronalaženja novih modaliteta teritorijalne intervencije, obvezatnost lokalne uprave da u suradnji s civilnim društvom elaborira i primjenjuje kulturne politike i programe. Sposobnost lokalnog stanovništva da redefinira ili obnovi neke aspekte i načine življenja, cjelokupna mobilizacija putem kulture, pridonose uključivanju lokalnih specifičnosti u međunarodnu komunikaciju i suradnju, a pred lokalne donositelje odluka kao jedan od najvažnijih izazova postavljaju koncipiranje i provedbu lokalnih kulturnih politika.
Danas se gradovi uključuju u međunarodne tokove u različitim oblicima, između ostalih, kao kreativni gradovi. Pula jest kreativan grad, njegov Sa(n)jam knjige, djelovanje Kazališta Inat, Festival Media Mediterranea, općenito napori nezavisne kulture, tradicija filmskog festivala, u mnogim aspektima su unijeli velike promjene i svojim aktivnostima Pulu afirmirali kao kreativni grad.
Upravo iz ovih razloga učinilo mi se najboljim predavanje posvetiti lokalnom razvoju i kreativnom gradu.
Koji su neki ključni momenti u nastanku kreativnih gradova? Što su to uopće kreativni gradovi i kako oni nastaju?
Danas se gradovi uključuju u međunarodnu komunikaciju na različite načine. Interkulturni gradovi koriste postojanje kulturne raznolikosti kao izvor inovacija, stvaralaštva i razvoja, njihov je identitet interkulturalnost. Takav je grad Rijeka koja je umrežena u interkulturne gradove Vijeća Europe. Drugi je pojam ‘grad-svijet’ (ville-monde) u kojem se, kao što eksplicira francuski sociolog Alain Bertho, ‘susreću i sudaraju transnacionalni izazovi i izazovi mikroteritorija’, što znači da se ta problematika ne može svesti isključivo na nacionalnu razinu, već ima i transnacionalnu i međunarodnu dimenziju.
I konačno, kreativni gradovi, sa stvaralačkim potencijalom iz najrazličitijih izvora koji se ne koristi u dovoljnoj mjeri. Taj je koncept razvio britanski stručnjak Charles Landry koji je, da samo usput spomenem, bio izvjestitelj u Vijeću Europe o hrvatskom nacionalnom izvještaju – ‘Hrvatska kulturna politika: Od prepreka do mostova’ (1998). Kasnije su mu se pridružili također britanski stručnjaci, Colin Mercer i Franco Bianchini s konceptima kulturnog planiranja i kulturnih resursa. Ono što mi se osobito sviđa u Landryjevoj knjizi jest misao koja je prožima: svi stanovnici mogu pridonijeti kreativnom gradu. Kako? Osjećajem za inovaciju, dinamikom, širokim uključivanjem kulturnih udruga u razvoj, afirmacijom zanemarenih kvartova, umrežavanjem i suradnjom najrazličitijih kulturnih institucija.
Imamo li u Hrvatskoj, osim Pule, i drugih kreativnih gradova?
Naravno, postoje i drugi gradovi u Hrvatskoj koje bismo mogli nazvati kreativnima, a nakon što Hrvatska u srpnju slijedeće godine postane članica Europske unije, umrežavanje između njih i kreativnih gradova u drugim zemljama Europske unije sigurno će se ubrzati.
Na predavanju ćete govoriti i o Programu Kreativna Europa za razdoblje 2014. – 2020. te o tome što ovaj program donosi Hrvatskoj.
U program ‘Kreativna Europa’ 2014. – 2020. Hrvatska će ući kao punopravna članica Europske unije. Naravno, Hrvatska je i dosad sudjelovala u kulturnim aktivnostima i projektima Europske unije (na primjer, program ‘Kultura’ koji pokriva sadašnje razdoblje, 2007. – 2013.), ali od srpnja 2013., ona će ravnopravno participirati u donošenju odluka, predlagati i prenositi vlastite vizije o Europi 2020 i 2030.
Pred Hrvatskom je nova odgovornost. Ona treba ugraditi tri temeljna strategijska pravca ‘Kreativne Europe’ u svoju novu kulturnu politiku i strategiju: promicanje kulturne raznolikosti i interkulturnog dijaloga, razvoj kreativnih industrija, a osobitu pažnju mora posvetiti međunarodnoj kulturnoj suradnji koja se ne ograničava na europski kontekst, već se širi na suradnju sa zemljama Juga koja je u našoj težnji za pristupanjem Europskoj uniji godinama bila zanemarena. To se prije svega odnosi na Afriku i afričke kulture koje prolaze kroz transformacijske procese o kojima znamo vrlo malo. Danas se afrički kontinent percipira isključivo kao kontinent siromaštva i gladi: premda je daleko od ‘renesanse’, ne smiju se zanemariti razvojni i stvaralački napori zahvaljujući kojima se kontinent mijenja. Moram priznati da iz mene progovara afrikanist, što je bila moja prvotna vokacija.
Imaju li i umrežavanje i nove informacijske tehnologije ulogu u novoj hrvatskoj kulturnoj politici? Ako imaju, kakva je to uloga?
Pogledajmo situaciju najprije malo šire. Najprije su procesi globalizacije ubrzali, ne samo transnacionalnu razmjenu kulturnih dobara, već i migracije i transnacionalna kretanja ljudi. Zatim je ekonomska/financijska kriza potaknula nova migracijska kretanja.
Svjedoci smo stalnog rasta raznolikosti stanovništva u gradovima kao i transnacionalnih i transkontinentalnih migracija i mobilnosti ljudi. Novi dinamični oblici mobilnosti otvorili su nove mogućnosti i načine komunikacije i umrežavanja, a te su procese ubrzale sve novije i najnovije informacijske i komunikacijske tehnologije.
Nažalost, umrežavanje i digitalna kultura teško se probijaju u hrvatskoj kulturnoj politici, ali to nije slučaj samo Hrvatske – i europskom ‘Compendiumu’ kulturnih politika trebalo je puno vremena da uključi problematiku digitalne kulture.
Kada već govorimo o digitalnoj kulturi, mislim da bi ovo bio i dobar trenutak da ukratko predstavimo i ‘Culturelink’. Možete li nam objasniti o kakvoj je mreži riječ i čime se ona bavi.
Puno ime mreže je Mreža svih mreža za istraživanje i suradnju u području kulturnog razvoja – kratko ‘Culturelink’. Ovu istraživačku mrežu osnovali su prije dvadesetak godina UNESCO i Vijeće Europe koji su predložili Institut za međunarodne odnose u Zagrebu kao sjedište mreže. Kao što samo ime pokazuje, mreža je istraživačkog karaktera, a bavi se pitanjima koja obuhvaćaju kulturni razvoj, kulturnu raznolikost, kulturne politike, kulturnu suradnju i komunikaciju. Članovi mreže dolaze iz 109 zemalja sa svih kontinenata. Članovi su vladine i nevladine organizacije, sveučilišta, udruge i centri u kulturi, kulturne i znanstvene institucije u svijetu.
‘Kreativna Europa’ naglašava ekonomski potencijal kulture, odnosno potencijal kojeg kulturni i kreativni sektor imaju za ekonomski rast. Možemo li reći da su kultura i kreativnost jedan novi oblik kapitala kojeg društvo ulaže u svoj razvoj i – ako možemo – zašto?
Kritički valja reći da se ‘Kreativna Europa’ 2014. – 2020. programski koncentrira na ekonomski potencijal kulture i njenu realnu ekonomsku korist, odnosno prioritetno ekonomske ciljeve te je stoga pitanje u kojoj će mjeri pridonositi i onim drugim, općerazvojnim ciljevima, boljem dijalogu kultura i socijalnoj koheziji.
Međutim, rasprave o programu još traju do kraja ove godine, pa će biti vremena za promjene. Konačno, program mora biti usklađen i sa ‘Strategijom Europa 2020.’ koja je naslijedila ‘Lisabonsku strategiju’ i u kojoj su ključni elementi inovacija, kreativnost i znanje, kao što kažete, ‘novi oblik kapitala’, neophodan za razvoj.
U čemu se, prema Vašem mišljenju, sastoji važnost uključivanja lokalne razine u neposrednu međunarodnu komunikaciju i suradnju u kulturi? Na koji je način ta komunikacija zamišljena i kako bi ona trebala funkcionirati?
U hrvatskoj novoj kulturnoj politici i strategiji važna je međunarodna dimenzija decentralizacije, odnosno uključivanje lokalne razine u neposrednu međunarodnu komunikaciju i suradnju.
Na lokalnoj je upravi i gradovima zadaća otvaranja novih prostora s manje granica i više partnerstva, isticanja lokalnih specifičnosti i lokalnih kulturnih raznolikosti u međunarodnoj suradnji. Na koji način? Modeli bilateralne aktivnosti i suradnje zamjenjuju se u mnogim aspektima multilateralnom suradnjom, odnosno više zemalja bilo jedne regije ili više regija zajedno sudjeluje u kulturnim projektima koji su izraz njihove raznolikosti i sposobnosti interkulturnog dijaloga. Istra ima u tome dragocjeno iskustvo.
Interkulturni dijalog postaje neophodan proces u izgradnji novih društvenih i kulturnih modela u Europi koja se mijenja, prije svega modela suradnje i komunikacije. Pri tome valja istaknuti da ta problematika nije ista u svim europskim zemljama: ona se može ticati odnosa između država, nacionalnih ili etničkih manjina, jezika, vjera ili pitanja imigranata. Ispravno se u ‘Bijeloj knjizi o interkulturnom dijalogu: živimo zajedno jednaki u dostojanstvu’ koju su 2008. usvojili ministri vanjskih poslova europskih zemalja, uključujući Hrvatsku, interkulturni dijalog tumači kao proces kroz koji se društva razvijaju i transformiraju.
Imaju li u razvoju hrvatske kulturne politike ikakvu ulogu ili odgovornost organizacije civilnog društva? Kakva je njihova pozicija u novoj hrvatskoj kulturnoj politici?
Uloga organizacija civilnog društva u kulturi veoma je važna. Dat ću jedan primjer. UNESCO je 2005. godine donio ‘Konvenciju o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izraza’., u središtu koje je stav o specifičnoj prirodi kulturnih aktivnosti, dobara i usluga kao nositelja identiteta, vrijednosti i značenja. Članak 11. Konvencije posvećen je fundamentalnoj ulozi civilnog društva u zaštiti i promicanju kulturne raznolikosti. Nakon usvajanja ‘Konvencije’, osnovane su u svijetu brojne koalicije civilnog društva za kulturnu raznolikost, koje jačaju međunarodnu suradnju.
Valja, međutim, reći da lokalne kulturne politike često nezavisnu kulturu ne smatraju razvojnim potencijalom. Europsko civilno društvo okupljeno u kulturnim aktivnostima ističe presudnu ulogu kulture i interkulturnog dijaloga u održivom razvoju Europe- kulture i dijaloga kao ključnih prioriteta za budućnost Europe. Za takvu Europu Hrvatska se uvijek treba zalagati.
Napisala: Dunja Mickov
