18. Šoljanovi dani
U organizaciji Društva hrvatskih književnika, Pučkog otvorenog učilišta Rovinj te pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Rovinja u subotu 13. travnja održani su još jedni Šoljanovi dani. Tema ovogodišnjeg znanstvenog skupa bila je vezana uz život i djelo pjesnika Viktora Vide, a obilježila ga je 100-godišnjica Vidinog rođenja i 20-godišnjica smrti Antuna Šoljana.
Književno-znanstveni skup trebala je otvoriti predstava Teatra &TD pod nazivom „Mrzim istinu“, ali je zbog bolesti glavnog glumca odgođena za 29. svibnja. Skup je tako započeo već tradicionalnim polaganjem vijenca na kuću Antuna Šoljana prigodom čega je Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika, naglasio kako je upravo Šoljan bio taj koji je prepoznao vrijednost Viktora Vide kao pjesnika te ga prvi i uvrstio u antologiju hrvatskog suvremenog pjesništva. Da je kojim slučajem Vida živio u domovini bio bi sigurno na razini pjesnika Mihalića, a iako nije živio u domovini u njegovom se pjesništvu može pronaći uska veza s Mihalićevom poetikom, nadodao je Petrač.
Karavana se potom preselila u Multimedijalni centar gdje se prisutnima u ime gradonačelnika Rovinja Giovannija Sponze obratila potpredsjednica gradskog vijeća grada Rovinja gospođa Cinzija Ivančić. Ona je pozdravila sudionike skupa i publiku te im zaželjela produktivan rad i ugodan dan u gradu. Samom skupu, za koji je bilo prijavljeno 11 izlagača, prethodio je performans u izvedbi Stanislava Habjana i Danijela Žeželja nazvan „pjesma za VV“. Spomenuti je dvojac pripremio jednu pjesmu-sliku (ispisivanu na ploči i istovremeno brisanu) naglasivši pritom prolaznost vremena i samoću, elemente koji prevladavaju u Vidinom pjesništvu. Moderator znanstvenog skupa bio je Ivica Matičević.
Prvi među izlagačima bio je Tomislav Brlek koji je priredio upravo objavljene izabrane pjesme Antuna Šoljana u izdanju DHK. Brlek je rekao kako Šoljanovo pjesništvo do sada nije doživjelo zasluženu pažnju, jer se često u njegove pjesme učitavalo sve ono čega u njima zapravo i nema ili nije u prvom planu. Šoljan je svakih desetak godina (od 1956. pa sve do smrti) objavljivao svoje sabrane stihove, a njegove su pojedine pjesme doživljavale u novim izdanjima tako velike promjene na sintaktičkoj, leksičkoj i sadržajnoj razini da možemo govoriti o sasvim novim tekstovima. Brlek je u izboru zastupio i neke Šoljanove prijevode pjesama jer je, kako kaže, Šoljan bio strastveni prevoditelj koji je proces prevođenja smatrao jednako važnim kao i proces pisanja, a prevodio je pjesme za koje je smatrao da bi ih i sam napisao da ih već netko drugi nije napisao prije njega. Na kraju je Brlek izlaganje zaključio tezom kako poezija Antuna Šoljana zaslužuje nova čitanja oslobođena klasifikacija kojima se strogo vezuje uz krugovašku poetiku, jer je i sam Šoljan zazirao od takvih svrstavanja.
Božidar Petrač je u svojem izlaganju „ Pozadina Vidina eseja Rasulo Doriana Vlaja“ govorio o hrvatskom pitanju i problemima s kojima je bio suočen Viktor Vida u dijaspori te o tome što je sve uslijedilo njegovom jedinom političkom tekstu „Rasulo Dorijana Vlaja“ objavljenog 1954. godine u Buenos Airesu u knjizi „Obrana hrvatske cjelokupnosti i javnih radnika“ autora Ive Bogdana i Viktora Vide.
Milorad Stojević ukazao je na važnost kritika i eseja Viktora Vide koji su pisani u duhu impresionističke kritike. Obilježja takve kritike su estetski dojam i dopadljivost, a ona ne stremi toliko tome da bude znanost o književnosti (umjetničko djelo uvijek će tako ostati tajnom) već emocionalnom određenju spram djela o kojemu se govori, a glavna odrednica takve kritike je eruditska rastrošnost. Vida je u svojim esejima erudit i eklektik, rekao je Stojević, a pisao je o mnogočemu (o knjigama Jurja Mađerca, o Matošu, Van Goghu, Ivanu Meštroviću, Emanuelu Vidoviću, E. A. Pou, Salvatoreu Quasimodu, Vladimiru Nazoru i dr.).
O prozi Viktora Vide govorio je Danijel Mikulaco koji je na primjeru Vidine jedine novele „Tajno poslanje“ govorio o njegovom proznom eksperimentu. U Vidinom proznom stvaralaštvu Mikulaco je primjetio snažan utjecaj Kafke te religioznih tema i prizora.
Antun Pavešković koji je govorio o Vidinom mediteranizmu rekao je kako je Vida u svemu što je radio slijedio vrijeme (hermetizam, egzistencijalizam), a njegove pjesme nastaju iz mediteranske tradicije i mediteranske tjeskobe. Upravo je taj mediteranski topos jedinstvo koje nas sve duboko određuje, a jedan je od glavnih pokretača Vidinoga vječito zaigranog pjesništva, naglasio je Pavešković.
Irvin Lukežić u svojem je izlaganju analizirao pjesmu „Groblje pokraj mora“ u kojoj se osjeća duboka kontemplativna obamrlost i sporost – kreću se jedino autorove misli, a more predstavlja svijet gluhih dubina podoban za meditaciju. Pjesma govori o prolaznosti, a snažno je zaokupljena intimističkim dojmovima samog autora, rekao je Lukežić.
O talijanskim temama u Vidinom stvaralaštvu govorila je Martina Kokolari koja je usporedila talijanski hermetizam (ponajviše na primjeru S. Quasimoda) i onaj u Vidinim pjesmama. Naglasila je kako je hermetizam kod Vide zapravo način pisanja poezije, a ne produkt neke pjesničke škole te da je 18 godina egzila ipak ostavilo dubok trag na Vidino stvaralaštvo. Upravo najuočljivija veza između Vide i Quasimoda je stalna reinterpretacija smrti u tom mediteranskom okružju kojemu su obojica pripadala, primjetila je na kraju Kokolari.
Slaven Jurić govorio je o vezanom i slobodnom stihu u poeziji Viktora Vide. Autor je spomenuo kako se do sada uvijek mislilo da je biografska pozadina najvažnija prilikom donošenja ocjene Vidinog stvaralaštva, ali on je zaključio da je slika Vidinog stiha puno složenija od svega izrečenog. Vida je tako više sličan Ujeviću nego Matošu, a njegovu poeziju isprva karakteriziraju deseterci i dvanaesterci da bi u kasnije zbirke „Svemir osobe“ i „Sužanj vremena“ pjesnik ugradio slobodan stih. Jurić je istaknuo kako je Vida neprestano želio osuvremeniti svoj poetski diskurs, ali se uvijek i rado vraćao na određeni način svojim početcima.
[lang_hr]
O spomenutim zbirkama „Svemir osobe“ i „Sužanj vremena“ govorio je Davor Šalat koji je Vidu nazvao jednim od naših najuklopljenijih i najusklađenijih pjesnika s modernim strujanjima u svjetskoj poeziji toga vremena. Teme koje zaokupljaju Vidu kao pjesnika jesu djetinjstvo, mučna egzistencija, smrt, mediteran, a njegove duhovno religiozne pjesme spadaju u sam vrh našega pjesništva, rekao je Šalat.[/lang_hr]
Boris Domagoj Biletić govorio je o autobiografskim zapisima Viktora Vide koji su objavljivani od 1939. do 1957. u raznim časopisima. Autobiografičnost Vidinoga pjesništva proteže se tako i na odabrane prozne zapise koje možemo istodobno odrediti esejističkima, rekao je Biletić, a u njima razaznajemo kako je Vida bio sazdan sve od samih kontrasta, proturječja i dvojbi, tjeskobne i mučne samoće. Vidina asocijativnost, liričnost melankolije i istodobna zaigranost sa stvarnošću i maštom koja nadilazi puki autobiografski zapis jedinstvena su mjesta onodobne hrvatske književnosti koja tek naznačuju što je sve njegovo nemirno pero vođeno nemirnim duhom ubuduće bilo spremno dati, istaknuo je Biletić.
Posljednje izlaganje pripalo je mladoj znanstvenici Ljubici Josić koja je govorila o Vidi u kulturno književnom mjesečniku Hrvatska revija. Upravo je spomenuta revija na Vidinu biografiju ostavila trajan pečat bez kojega bi njegova umjetnička ostavština, recepcija i valorizacija te ostavštine danas bile znatno siromašnije, naglasila je Jurić. U Hrvatskoj reviji izlazi tako preko 50 priloga o Viktoru Vidi, a neka su njegova djela tamo po prvi puta i našla put do čitatelja (npr. novela Tajno poslanje). Unatoč mnogim prijeporima književna kritika složila se u tome da je Vida jedan od najznačajnijih pjesnika poslijeratnog razdoblja u Hrvatskoj.
18. Šoljanovi dani zaključeni su na večeri poezije koja je također održana u MMC‑u, a nastupili su pjesnici: Boris Domagoj Biletić, Goran Filipi, Ante Stamać, Davor Šalat, Milorad Stojević i Božidar Petrač. Vidno raspoložen predsjednik DHK Božidar Petrač najavljivao je pjesnike koji su redom kazivali svoje stihove, a večer je obogaćena još ponekom recitacijom iz Šoljanovog i Vidinog pjesničkog opusa.
Tekst i foto: Branko Vasiljević
Više fotografija u galeriji
