Predstavljanje zbirke pjesama Davora Hačića “PUKOTINE U PRAZNINI” u Novigradu
Zbirka pjesama Davora Hačića naziva „Pukotine u praznini – Crepe nel vuoto“ predstavljena je u parku Muzeja u Novigradu, u četvrtak 24. rujna u organizaciji Muzeja Lapidarium i Ogranka Matice hrvatske Buje.
Nakon uvodnih riječi ravnateljice Muzeja Jerice Ziherl i predsjednika Ogranka Matice hrvatske Buje Vitomira Jadrejčića, autor predgovora, knjižničar, pisac i prevoditelj Neven Ušumović na početku svog izlaganja je naglasio razliku koju donosi ova druga Hačićeva zbirka u odnosnu na prethodnu („Rasute perle“, 2013.) kazavši kako u novoj zbirci nalazimo drugačiji pjesnički glas koji je višestraniji, svestraniji, dinamičniji, te ima više likova.
„U „Rasutim perlama“ imali smo zbirku prožetu melankolijom, zatvoreniju, nokturalnu, jezično vezanu uz zavičaj, dok u ovoj zbirci imamo jastvo koje se otvara na različite načine. Pjesme su usmjerene i često se obraćaju nekome, uvodi se “ti” kome se lirsko “ja” obraća. Tu raznolikost naglašava i sama koncepcija zbirke koja je podijeljena na tri djela koji nisu samo formalni nego i unose neke bitne novitete. U prvom dijelu naziva“Hrabrost pijeska” jastvo se otvara kroz doživljaj ljubavi koji je intenzivan, ali i melankoličan, u drugom naziva “Hologram” imamo apstraktniju poeziju u kojoj to “ti” postaje način obraćanja samom sebi, jedno više, samorefleksivno, gotovo filozofsko “ti” i u kojem nas pjesnik upućuje u teže teme, a na kraju u “Prazninama” nas čeka poezija koja najviše privuče čitatelja, gdje autor traži načine preobraženja. Davor Hačić, u svojim sredovječnim godinama, kao i mnogi, opterećen je vremenom i prolaznosti i to je ta melankoličnost koja izbija iz ove zbirke, koja opisuje način na koji nas vrijeme troši, na koji nas ranjava, na koji način ostavlja tragove koje je teško korigirati, a s druge strane nalazimo otvaranje prema budućnosti i obnavljanju. Bitno je naglasiti da poezija onemogućava ono što traži znanost, politika, svakodnevna jezična upotreba, a to je odgovor na pitanje što to znači pukotine u praznini. Taj odgovor ne možete dobiti jer čitate poeziju, u njoj nema odgovora što to znači, nego čitatelj ulazi u proces stvaranja značenja, osmišljavanja na koje usmjerava pjesnik. Poezija može objediniti kontradiktorna značenja, pa tako i pukotine mogu biti figure rana koje vrijeme nanosi, dok na kraju dobivaju mogućnost da se u toj praznini otvori neka perspektiva, da postanu prolaz kroz koji se može doći do nekog novog života“, rekao je Ušumović te pročitao pjesmu “Ostaju kosti”.
Božidar Cvenček je prije svega pohvalio odličan dizajn zbirke čiji je autor Toni Buršić. U usporedbi dviju zbirki istakao je da ih osim vremenskog roka od sedam godina dijeli i malo drugačiji način razmišljanja, ali i zrelost.
„U prvoj zbirci bilo je dosta narativnih pjesama, dok je u novoj zbirci proces malo drugačiji što se tiče njihovog oblikovanja. Prisutne su mahom tercine, katreni, a pjesme su formalno puno tradicionalnije od onih u prvoj zbirci. Stih je vezan, poprilično često s rimom, u zbirci postoji jasna trodijelna struktura, a svaki njen dio upućuje na prazninu, ništavnost, nematerijalnost, te diobu jest-nije. Meni su u ovoj zbirci jako zanimljive dvije dimenzije 
– prostorna i vremenska. Što se tiče vremenskih dimenzija one su obično u dvije točke koje predstavljaju rođenje i smrt, postavlja se pitanje postoji li nešto iza, ali se takva pitanja ne pokušavaju razriješiti. Vrijeme se spominje najčešće u motivima jeseni koje služi kao nekakvo metafizičko obraćanje gdje je to više stanje uma nego nešto kalendarski određeno. Prostorna dimenzija obuhvaća prazninu i pukotine, odnosno rupu i puninu, a sve ono između tema je ovih pjesama u kojima postoji jedan katalizator odnosno medijator, a to je ljubav. Modernistički način pisanja pjesama očituje se i u prisutnoj cikličnosti, a motivi kao što su jesen, vjetar, ljubav, slabost, svjetlo, tama, bol, more, suze, odaju određenu melankoliju. Pjesničke slike su uglavnom vizualne, uz nešto slušnih, a ritam koji je u svakoj pjesmi izuzetno bitan, te koji je Davoru kao glazbeniku dobro poznat, vrhunski je odrađen, te sugerira kako bi se trebalo poeziju pročitat i doživjeti. Lirski subjekt je uvijek prisutan, ali nije specifičan, ni preciziran, nego je više općenit i generaliziran, govori o promjenama i različitim procesima ne samo života, već i stvaranja. U mnogo pjesama imamo tematiku snova, stvarnosti i zbilje, a lirski subjekt funkcionira u iluzijama zbilje. Značenje ovih pjesama, kao što je Neven rekao nije u tome da nam nude odgovor, poezija ne donosi odgovore, već ona donosi pitanja, a to su pitanja koja se nas svih tiču i koja uvelike utječu na naš život i naš životni put”, zaključio je Cvenček te pročitao pjesmu „Kraj“.
Davor Hačić je pročitao nekoliko pjesama na hrvatskom („Zrcalo s dva lica“, „Maslačak“, „Predajmo se“, „Pjesnik“), a potom je glumica i književnica Rosanna Bubola prezentirala stihove iz ove bilingvalne zbirke na talijanskom jeziku dodavši kako je izrazito teško prevoditi poeziju te prenijeti emocije originalnog jezika na onaj na koji se prevodi.
Na kraju se autor zahvalio svima koji su pomogli u ostvarenju ove knjige, na financijskoj pomoći Gradu Novigradu i Istarskoj županiji, te posebno osobi, prijateljici, koja ga je najviše ohrabrivala da piše i ustrajno ga na to poticala, urednici Vedrani Štiglić Vidović koja više nije s nama.
Tekst i fotografije Lidija KUHAR
