Predstavljena monografija Zlatka Vidačkovića na 71. Puli
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije P. ALBERTINI i arhiva PFF-a
Monografiju „Hrvatski film u 21. stoljeću: Dugometražna igranofilmska produkcija od 2001. do 2022. i dnevna novinska filmska kritika“ autora Zlatka Vidačkovića i Ive Rosanda Žigo predstavljena je na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu. Razgovor je vodio Boško Picula, a sudjelovala je i nekadašnja ravnateljica Pulskog filmskog festivala Gordana Restović.
Kako je rečeno, monografijom se nastojalo dati sveobuhvatni pregled hrvatskog dugometražnog igranog filma u 21. stoljeću. Kroz analizu, sintezu i komentare 664 filmske kritike koje su izlazile u renomiranim hrvatskim novinama poput Jutarnjeg i Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije, predstavljeno je 190 hrvatskih dugometražnih igranih filmova u 12 poglavlja.
Restović je tom prigodom ispričala kako je s Vidačkovićem na festivalu surađivala punih 13 godina, od čega je on četiri radio kao umjetnički ravnatelj. „Tijekom godina suradnje poštivali smo jedan drugoga i lijepo se dogovarali oko mnogih programa koje je on uveo“, rekla je te dodala kako ih je bilo mnogo: Ambrela, dječji program, a zaslužan je i za programe Pula pro, Pula industry i Kratka Pula.
„Kod Zlatka je posebno važno to što je dobro poznavao pulsku publiku koju je tijekom 13 godina rada na festivalu upoznao i znao je što publika želi pa su nezaboravne njegove projekcije na Kaštelu, s čarobnim i kostimiranim filmovima. On je svaku lokaciju posvetio publici kojoj je bila namijenjena pa bi rekla da je možda najsenzibilniji umjetnički ravnatelj prema publici“, istaknula je.
On je, dodala je, promišljao kada staviti koji film što nije bilo lako jer su svi htjeli biti u prime timeu i mislili da baš oni to zaslužuju.
„Svi se sjećamo filma Dane Budisavljević kad je cijela Arena bila na nogama, a film se prikazivao usred tjedna“, podsjetila je.
Radili su u doista svakojakim uvjetima pa i tijekom korone. Te 2020. godine radili su čak dva festivala, onaj ljetni koji se zbog epidemioloških mjera nije održao i onaj u rujnu, oba rađena s istim budžetom.
„Nesvakidašnja situacija bila je i 2018. godine kad je bilo nogometno prvenstvo u nogometu. Festival se otvorio u subotu, a u nedjelju je Hrvatska igrala u finalu pa smo Arenu prepustili gledanju nogometu, a festival taj dan preselili u kazalište“, ispričala je Restović. Zahvalila se Zlatku za svu ljubav koju je tijekom svoga rada davao festivalu.
Zlatko Vidačković na monografiji je radio više godina. Ona je istovremeno prikaz i hrvatskog dugometražnog igranog filma, produkcije posljednjih 20 godina i kritika tih filmova – poprilično opsežno, hrabro i pomalo okrutno, ali, kako je rekao, to je dio kritike.
„Suradnja s Rosandom ima znanstveni pristup i pokazalo se da skupa odlično radimo. Naša se komunikacija odvijala mailom jer smo radili u lock downu i knjiga je dovršena tijekom pandemije“, ispričao je.
„Znanstveni pristup stvaranju monografije podrazumijeva što manje osobnog i subjektivnog u pisanju knjige, a što više objektivnog, a za to su najbolje kritike filmskih kritičara koje sam analizirao. Obavio sam i intervjue s kritičarima koji su kontinuirano pratili film na festivalu, Juricom Pavičićem, Arsenom Oremovićem i Markom Njegićem. Ovo nije monografija o festivalu, nego o programu pulskog festivala i pola kritika koje su unutra kritike su pulskih premijera“, pojasnio je Vidačković.
I on i kolegica Iva Rosanda trudili su se iz različitih perspektiva sintetizirati kritiku, nezavisni film i film HRT‑a, a tijekom rada shvatili su da je književnost zastupljena na filmu – našli su čak 50 filmova koji su ekranizacije književnih djela.
„Ono najzanimljivije kad se gleda tablica najgledanijih filmova koju sam izvukao, od 10 najgledanijih, čak osam su ekranizacije, dakle 80 posto. Tako da će nastavak knjige biti posvećen baš ekranizacijama književnosti, nezavisnom i TV filmu, kao nešto što je izvan struje koju HAVC prati. Ali književnost će biti u fokusu“, najavio je Vidačković.
Drugi rakurs koji su uzeli prilikom rada na knjizi su redateljski pristupi, po kritičkoj recenziji i produkciji, a potom žanrovi – najbolji i najgore ocjenjeni filmovi.
Prvi dio knjige je kritička percepcija i kontekst tih žanrova a drugi dio mala monografija pulskog festivala gdje su popisane sve nagrade, plakati svih festivala i popis kritika. Prema riječima Vidačkovića, dobar je to pregled kako se razvijala estetika plakata jer su posloženi kronološki.
Upravo su tablice zanimljive kod ove monografije, sintetizirale su ekranizacije književnosti, nagrade festivala, naj nagrađivanije filmove i redatelje, gledanost hrvatskih filmova i međunarodne uspjehe.
„Teško je reći koji je najveći uspjeh hrvatske kinematografije, ali na naslovnicu sam stavio filmove Svjedoci, Tu, Zvizdan i Murina“, rekao je Vidačković.
Knjiga je napravljena je da bude sinteza hrvatske kinematografije i namijenjena je svima koji se bave proučavanjem hrvatskog filma – studentima, kritičarima, kojima je odličan vodič jer na jednom mjestu mogu vidjeti što su rekli kritičari, gledanost filma i nagrade.
„Monografija završava u pravom trenutku, sa 69. festivalom. On od 70. više nije samo igrani već i dokumentarni, stoga je stala baš u pravom trenutku i zaokružila jednu epohu“, zaključio je Vidačković.
