Sakramenska! – Tamara Obrovac na 30. Sa(n)jmu
Tekst Daniela Knapić • Fotografije iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
Tamara Obrovac se na ovogodišnjem Sa(n)jmu predstavila dva puta – u subotu, 30. studenog kad je u Crvenom salonu promovirala svoj novi CD „Apoksiomen recomposed“, te u srijedu, 4. prosinca na programu „Sakramenske“ posvećenom izuzetnim ženama Istre. Za sam termin rekla je da dugo nije razumjela njegovo značenje – je li to pohvala ili kletva?
Moderatorica Iva Đorđa Nemec, nazvavši najprije Sa(n)jam „festivalom multisenzorne dekadencije“, kazala je da nas je Tamara učila kako krvotok Istre ima ritam jazza, približila nam je jazz i dodala mu svoju prkosnost, živahnost, zabavnost i „Stalno nas podsjeća da pogledamo to more, taj mjesec i da ispod zvijezda c’è tanto da fare.“
Drugi dragi gost tog dana bio je i Milan Rakovac, koji je objasnio svoju povezanost s Obrovcima: „Rakovci i Obrovci su deboto fameja. Prijatelj sam bija dobar s njenim ocem Ivanom, sjajnim slikarom. Kad san iša ća iz Pule u Zagreb u Općini su mi kupili njegovu sliku, 2x2m, još je tamo na zidu. Zajedno smo napravili grafičku i pjesničku mapu. Onda je njegova šći na jedan bot komponirala nekoliko mojih pjesama pa san i nju upozna i to je stvar koja traje već 50 lit. Baš za Tamaru napisao sam jednu pjesmu, zahvaljujući genijalnim Puležanima na čelu s Edijem Cukerićem koji su prije 10-ak godina napravili nevjerojatan pothvat – dvjestotinjak glazbenika je na koncertima izvodilo cijeli opus Sergia Endriga i pjesme njemu posvećene. Tako su i do mene došli i napisao sam Tamari „Endrigo blues“.
„U Istri se nekako podrazumijeva da Tamara pjeva na taj svoj način i daje neku svoju novu definiciju istarskog melosa, no kako je do toga došlo?“, upitala je moderatorica.
„Ja sam dite džeza“, krenula je odgovarati Tamara, „i študirala sam koliko sam god mogla cijelu tu glazbenu strukturu koja u biti služi da njome ovladaš dovoljno da možeš improvizirati i komunicirati s kolegama glazbenicima. To je suština. Sad ta boja improvizacije može biti klasični jazz do eksperimentalnog, ali improvizacija je nešto što je bilo krucijalno u izboru jazza kao glazbe kojom se želim baviti, jer sam završila srednju Glazbenu školu za flautu. Od početka kako sam došla u Zagreb i osjetila tu jazz scenu imala sam inklinaciju da radim neke svoje pjesme. Krenulo je s engleskim pjesmama i to je za mene bilo i učenje- kroz skladanje sam učila o harmonijama, o obratima, o odnosu ritma, melodije i harmonije i nekako me to baš nije zadovoljavalo. U jednom sam trenutku shvatila da postoji nešto što je prava emanacija moje unutrašnje istine, a to je verbalni dio koji se sastoji u dijalektu. Da to usporedim s filmovima i serijama- npr. „Naše malo misto“ i „Gruntovčani“ funkcioniraju tako dobro jer su na dijalektu. Meni je vrlo teško naći na oficijelnom hrvatskom nešto što ima takvu snagu i emotivni sukus. Dijalekt je dobro vozilo za emociju. U tom momentu sam to što sam naučila počela spajati s Istrom. U principu je to miris melodioznosti Istre, jer ispod je ostala neka generalna struktura jazza i glazbe koja dramaturški dozvoljava improvizaciju divnim glazbenicima s kojima u par bendova surađujem. Istra je za mene nekakvo vozilo istine, davno sam na svojoj web stranici napisala: „Jazz je moja sloboda, a Istra je moja unutarnja istina.““
Nakon što je tek taksativno navela Tamarin bogat opus: 13 autorskih CD‑a, više od dvjestotinjak vlastitih skladbi, 50 kazališnih i baletnih predstava, deset filmova, više od 500 internacionalnih koncerata i, naravno, brojne nagrade, moderatorica Iva je pozvala goste da joj nazdrave malvazijom „viteza“ Doriana Šegote. Njegovo ekološko vino „Cento Albina“ posvećeno je noni Albini za njen 100ti rođendan. Ona sada ima 103 godine, do stote je bila aktivna u vinogradu, a Rakovac je dodao da je Albina bila i partizanka, kodnog imena „Zorka“.
Razgovor o Albini doveo je i do Ulike, Tamarine none kojoj je 1988. posvetila svoj drugi CD „Ulika“, prvi na istarskom. Svoj odnos prema njoj, koji jer bio „između stida i ponosa“ ilustrirala je anegdotom kako ju je kao djevojčicu bilo sram vlakom s nonom odlaziti u Pulu, jer joj je morala nositi prekrcanu slamnatu torbu čije su drške bile povezane špagama. Zbog te njene ljutnje otac joj je, pokazujući na jedan izlog u Prvomajskoj u kojem se šepurio grozno ružan „plus size“ kupaći kostim, priprijetio: „Koka, ako budeš zločesta kupit ću ti ga i morat ćeš ga nosit!“ Omot „Ulike“ (koji, kao i sve ostale od tada, krase radovi oca Ivana) donosi ilustraciju te anegdote i na njemu je Tamara, uz ostalo, zabilježila: „U potrazi za originalnošću glazbenog izričaja shvatila sam vrijednost i smisao osjećaja za vlastiti zavičaj, kao i njegovu ulogu u stvaranju mog osobnog i skladateljskog izraza“.
Rakovac se nadovezao još jednom anegdotom o noni Uliki, o tome kako je uspjela za vrijeme rata s tada malim Ivanom prijeći na oslobođeni teritorij – nagovorila ga je da gurne loptu preko granice i potom mu povikala:“Teči, ala šu teči za baloton, teči!“, što je kod talijanskih vojnika na granici izazvalo sućut i pokoju suzu i omogućilo da i ona krene za mališanom u slobodu. „Priča dostojna Dostojevskog ili Čehova!“-komentirao je Rakovac.
Špica tog opuštenog druženja u kavani Mozart bio je moment kad je Rakovac izložio svoju ideju za uvod u pjesmu o Tamari, koji ide nešto kao: „Ta, ta, ta ma la, Ta ma ra, ta, ta, m , ta ta..“, a publika je odmah zdušno prihvatila poziv na glazbenu improvizaciju s tim slogovima.
Dodajmo još nešto i o „ Apoxyomenos recomposed“, 13. Tamarinom CD‑u predstavljenom prošle subote. Zimus ga je premijerno izvela u INK, na tradicionalnom koncertu koji za Valentinovo godinama poklanja sugrađanima. Album je objavio Cantus, a radi se o obradi scenske glazbe skladane 2017. godine za baletnu predstavu „Apoxyomenos“ koju je u zagrebačkom HNK režirao brazilski koreograf Claudio Bernardo. Na predstavljanju su uz Tamaru bili poznata dramaturginja, prevoditeljica i profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti Lada Kaštelan, Sean Poropat zaslužan za dizajn omota CD‑a i Aljoša Pužar u svojstvu moderatora. Nakon uvodnog objašnjenja da se predstava temelji na Euripidovim „Trojankama“, a rađena je povodom predstavljana obnovljenog antičkog kipa Apoksiomena kojeg je prije 20 godina kraj Lošinja slučajno pod morem otkrio jedan ronilac, Pužar je Tamari predložio da ona odredi tko će što govoriti. „Može, Lada će pjevati, ja ću dati dramaturški okvir, a Sean će back vokale i digeridoo“, našalila se Tamara, a Pužar ju je, dodavši: „Super, ja ću pucketati prstima.“ upitao: „Što se dogodilo 2017. godine i zbog čega je to tebi bilo inspirativno?“
„Ovaj album je nekako najbliži tome što je u mom radu scenska glazba. Prvenstveno tu mislim na činjenicu što nisam sama dramaturg u tim skladbama, već je dramaturški izbor Lade Kaštelan bio krucijalan za to da uspijem skladati te melodije koje funkcioniraju u predstavi. Ona je izabrala isječke iz Euripidovih „Trojanki“ na izvornom starogrčkom tako da funkcioniraju jedan s drugim na način da ih se može uglazbiti. Iskreno, kad sam to prvi put pročitala i shvatila kako se sve to izgovara, bila sam u stanju: Mama, mama, šta ću? Međutim, ispostavilo se da melodioznost i oporost tih riječi ima takvu snagu da me je odvela u kreiranje melodija koje su ostale jako čvrste, tim više što je koreograf zahtijevao da plesači i pjevaju. To je od mene tražilo napraviti zaista jednostavne melodije koje će ti izuzetno muzikalni plesači moći pjevati, naravno u fragmentima predstave u kojima direktno ne plešu. Tako je melodija opstala kao strašno važan moment, a i harmonijski sam se morala snalaziti da ih previše ne ugrozim, jer sam u timu predstave tek onaj koji podupire dramsku radnju. Kad sam ponovno preslušala te melodije shvatila sam da su one toliko čiste i iskristalizirane, gotovo na način na koji se kristaliziraju melodije narodne glazbe. Znači, kad se generacijama neka melodija polira, ona u jednom trenutku dobije neki gotovo arhetipski moment. To sad ne govorim da se hvalim jer sam neskromna, nego jer je to tako ispalo. Zato sam i poželjela reharmonizirati te melodije na način na koji inače radim u svojoj tzv. autorskoj glazbi, gdje sam sama sebi dramaturg. U ovom slučaju je Lada bila dramaturg kako predstave tako i CD‑a, jer smo proširili neke skladbe i dodali neke Euripidove stihove pjesmama koje u predstavi nisu imale riječi. Tu je Lada bila ključna ne samo zbog dramaturškog momenta, nego i zbog muzikalnosti. Ona je moja dugogodišnja prijateljica i suradnica koja osjeća melodiju govora i zna što mi treba dati da bih ja to mogla kvalitetno uglazbiti, a da istovremeno zadovoljava potrebe i kontekst predstave i pojam Apoksiomena koji je ušao u tu priču.“
Bilo je potom riječi o primjeni starogrčkog i njegovoj melodioznosti i sugestivnosti za koju je kroz rad (nakon početne panike) Tamara shvatila da, slično istarskom dijalektu, ima melodioznost koja, čak i kada same riječi ne razumijemo, kvalitetnim uglazbljivanjem dopušta razumijevanje predstavljenih emocija. „Zvuk je taj moment koji me uvukao u cijelu priču. Ja sam se i prije bavila melodijom različitih dijalekata i gotovo namjerno ne razumijevajući samo verbalno značenje, jer mislim da ta vibracija satkana u melodiji govora ima svoju snagu i za mene je dosta puta čak i važnija nego sama verbalna komponenta.“
Posebno je istaknula svog kolegu iz Trans Adria Quarteta: „fantastičnog Stefana Batagliu, vrsnog glazbenika koji je jednako sjajan u klasici i u jazzu i koji je uz mene nanovo obradio sve te skladbe. Radili smo na njima 2022./23. godine u Sieni na Muzičkoj akademiji u fantastičnom gotičkom Palazzo Chiggi gdje je Stefano profesor i pozvao me je da mu donesem neki svoj materijal koji će mi reharmonizirati. Sve smo snimali i iz toga se nehotice izrodio i ovaj CD. Bila je to divna suradnja u kojoj je glazba centar, a mi smo poslanici koji doprinose tom metafizičkom momentu kojem se možeš predati.“
Posebnu je pohvalu Tamara uputila i Seanu Poropatu za njegov rad na vizualnom identitetu projekta. „Tata bi bio ponosan!“, dodala je, budući je i Sean jedan od Obrovčevih đaka.
Na završno pitanje što će se dalje događati s tim projektom odgovorila je šaljivo ironično: „Upravo krećemo na veliku svjetsku turneju i u kampanju na Tik-toku“, ali se odmah i uozbiljila dodavši kako će doista biti još koncertnih predstavljanja, koji su zbog točke improvizacije uvijek različiti, ali što se tiče CD‑a danas ovakvi albumi imaju male tiraže i zapravo više služe kao autorske vizit karte.
