Otvorena izložba „Smetnje u prijemu slike – transferi fotografije u dizajnu 1960 – 1990“ u galeriji HUiU
Tekst Boris VINCEK • Fotografije Marino JURCAN i arhiva HUIU-a
Otvorenje izložbe „Smetnje u prijemu slike – transferi fotografije u dizajnu 1960 – 1990“ održano je u četvrtak, 8. svibnja u pulskoj galeriji HUiU. Izložba se bavi odnosom fotografije i grafičkog dizajna, na primjerima radova autora kao što su Mihajlo Arsovski, Boris Bućan, Boris Ljubičić, Mirko Ilić, Dušan Bekar, Dalibor Martinis, Sanja Iveković, Bachrach&Krištofić, NEP, Greiner&Kropilak i drugi. Autori koncepcije i kustosi izložbe su Marko Golub i Dejan Kršić. Na otvaranju je prisutne pozdravila Kristina Nefat ispred HUIU‑a koja je napomenula da je ovo deveta godina da surađuju u organizaciji izložbi u galeriji te je predala riječ Marku Golubu.
- Ovo je četvrti postav te izložbe – počevši od HDD‑a, pa se na ostalim lokacijamadosta i mijenjala. Izložba se bavi odnosom grafičkog dizajna i fotografije, ali ne na onaj najbanalniji način. Grafički dizajn i fotografija su inherentno povezani i, naravno, fotografija se jako puno koristi u grafičkom dizajnu, na puno različitih načina, u puno različitih svojstava, ali ono što nas je zanimalo je postaviti radove u kojima taj odnos nije jednostavan. Zanimale su nas stoga različite pojavnosti fotografije u kojima se nešto u medijskom smislu zanimljivo događa. Jedan od dobrih primjera je plakat čiji original nemamo, a to je onaj za Mediteranske igre u Splitu iz 1979. godine, koji vrlo dobro svjedoče o tome da je fotografija u velikoj mjeri nadomještala ili se koristila za ono za što se danas koriste digitalni alati, kazao je Golub i nastavio predstaviti najznačajnije radove na izložbi.
„Izložba “Smetnje u prijemu slike – Transferi fotografije u dizajnu 1960 – 1990.” posvećena je odnosu fotografije i grafičkog dizajna u razdoblju od kasnih 1960-ih do kraja 1980-ih godina u Hrvatskoj te načinima kako čitanje tog odnosa produbljuje ne samo naše razumijevanje oba medija, nego i omogućuje specifičan uvid i razumijevanje vizualnih umjetnosti te medijske i popularne kulture u navedenom razdoblju. Upravo je grafički dizajn tada predstavljao svojevrsan most — medij — koji je prevladavao u našoj sredini ustaljene granice i ograničenja područja tzv. umjetničke, klupske, dokumentarne i novinske te amaterske fotografije.
„Odnos o kojem govorimo nije jednoznačan — ne radi se o pukoj upotrebi fotografije u različitim sredstvima vizualnog komuniciranja, nego prije svega o rastakanju medija fotografije, njenog jezika, teksture, značenja i svojstava u struji drugih medija, poput teksta i tipografije, kolaža, tiskarskih tehnika i produkata (plakati, časopisi, novine, knjige…), elektroničke slike (TV i video), xeroxa i slično.
„U nekim slučajevima fotografija je očigledan pa i najvažniji instrument grafičkog dizajna; u drugima se nalazi tamo gdje je ne očekujemo i ne prepoznajemo, kao sredstvo za postizanje određenih optičkih ili estetskih efekata, ili pak u njenom elementarnom, ne-prikazivačkom obliku (tzv. elementarna fotografija, fotogrami/rejogrami), a ponekad je dio integralne cjeline s drugim grafičkim artefaktima, struje sačinjene od teksta, slika i misli, u kojoj je teško razlučiti gdje što počinje, a gdje završava.
„Klasifikacija pa i puka sistematizacija tih odnosa je kompleksan i nezahvalan zadatak jer se javlja niz kombinacija i preklapanja kreativnih pristupa, tehnika i tehnoloških mogućnosti. Te odnose i izbore kreativnih postupaka možemo promatrati i konceptualizirati kao multidimenzionalno križanje različitih osi na kojima su između krajnosti njihove različite kombinacije ili stupnjevi. Primjerice, ponekad je dizajner istovremeno i fotograf (ili obrnuto, fotograf je i dizajner), a ponekad je riječ o korištenju tuđe fotografije koja opet može biti poznatog ili anonimnog autora, naručena za specifičnu prigodu ili pronađena i izabrana iz mnoštva drugih postojećih.
„Drugu takvu os čini odnos prema samoj fotografiji, koju s jedne strane nalazimo reproduciranu u njezinom integralnom obliku, a s druge kadriranu ili podvrgnutu drugim, radikalnijim postupcima kao što su kolažiranje, modifikacije retuširanjem, koloriranjem, pretvaranjem u krupni raster ili visokokontrastni “štrih”. Nasuprot korištenju jedne, jedinstvene fotografije nalazimo i (“pop-artističko”) umnožavanje iste ili slaganje niza fotografija, načešće iz iste serije, što pruža kinematografski efekt dinamike i naracije samih slika. I unutar same fotografije javlja se niz žanrova — od dokumentarne i reportažne fotografije, preko portreta do tzv. umjetničke fotografije — a unutar njih različite primjene specifično fotografskih postupaka, high- i low-key, duge ili dvostruke ekspozicije, deformacija širokokutnih objektiva, solarizacije primarne fotografije, itd.
„Tu su i odluke o izboru crno-bijele (leica ili kvadratni format?), kolor (pozitiv ili slajd?) ili, kasnije, instant fotografije. Naravno, na koncu je i pitanje o fotografijama kojih i kakvih fotografa je riječ. Dok su neki — najčešće oni koji dolaze ili barem imaju iskustvo dokumentarne, novinske i reportažne fotografije — i sami vješti i zainteresirani za “značenje” motiva, “poruku” ili “smisao” fotografije, drugi se prvenstveno bave samom “estetikom”, formom, strukturom i teksturom.
„Ova izložba prikazuje nam različite pojavne oblike tih odnosa u djelima grafičkog dizajna, a uključuje radove, većinom plakate ali i časopise i knjige, dizajnera i umjetnika kao što su: Ivan Picelj, Mihajlo Arsovski, Boris Bućan, Boris Ljubičić, Mirko Ilić, Dalibor Martinis, Sanja Iveković, Sanja Bachrach Krištofić, Greiner&Kropilak, uz fotografe kao što su Luka Mjeda, Slobodan Tadić Tec, Željko Stojanović – Žika, Boris Cvjetanović, Mario Krištofić i brojni drugi. (…)“, navodi se u tekstu Marka Goluba i Dejana Kršića.
Izložba u organizaciji Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika i HDD‑a ostat će otvorena do 27. svibnja.
