66. Pulski filmski festival: „Moje remek-djelo” i “Djelo bez autora”
Slikarstvo zarobljeno društvenim vrijednostima i ideologijama
• Projekcija argentinsko-španjolskog filma „Mi obra maestra“ Gastóna Duprata koji govori o talentiranom, ali asocijalnom slikaru Renzu Nerviju (Luis Brandoni) čija djela uporno pokušava prodati njegov vjerni prijatelj galerist Arturo Silva (Guillermo Francella) održana je u ponedjeljak, 15. srpnja u kinu Valli, a u sklopu 66. Pulskog filmskog festivala. Međutim, taj je zadatak veoma težak i zahtjevan jer je Nervi beskompromisan i tvrdoglav individualac te se odbija prilagoditi trendovima u umjetničkom svijetu, iako bi mu konformiranje mnogo olakšalo put, a čak i osiguralo egzistenciju. Primjerice, ne želi se pojavljivati u javnosti i davati intervjue, bez obzira na to što je eksponiranje ključno za opstanak u njegovim krugovima. Ipak, principi su jači od želje da se održi goli život, što isprva djeluje neinteligentno jer je Nervi spreman postati i beskućnik samo da ne odustane od onog u što vjeruje, a i njegova cinična, čangrizava, ponekad agresivna narav može isprva biti odbojna gledateljima.
Jednom mu je prilikom na poduku slikanja nenajavljeno došao mladić Alex (Raúl Arévalo), znajući da umjetnik ima težak karakter. No bio je pripravan na izazov i odradio jedan test nakon kojeg je njegov učitelj cinično zaključio kako je Alex previše metodičan, vrijedan i dosljedan pa da stoga nikako ne može biti slikar. Slikanjem se, tvrdi, bave samo oni koji nisu sposobni za neki društveno koristan rad. Bilo je mnogo takvih primjera gdje dolaze do izražaja Nervijeve osobine i definitivno možemo reći da je njegov lik detaljno razrađen i živopisan. S vremenom postaje i simpatičan jer uviđamo koliko je u pravu kad se buni, makar i drsko, protiv pogrešnih vrijednosti u današnjem društvu i rastu korporacija koje se zasnivanju na prijevarama i lukavstvima.
Zarada je u centru pozornosti, a umjetnost se srozala i svela na diletantizam koji se predstavlja kao nova avangarda. Naravno, tu je ključ svega dobra promocija, kao da se radi o prodaji automobila. Silva bi ipak želio nagovoriti prijatelja da razmisli i učini neki ustupak društvu jer će u suprotnom slučaju doći do propasti, ali ga bez obzira na odluke koje donosi vječno podržava i biva uz njega.
Budući da je u filmu često naglasak na njihovu odnosu koji je dirljiv i iskren, česti su srednji planovi, a u fokusu su likovi, uglavnom postavljeni u središte kompozicije okvira. Kad je koncentracija na njihovu dijalogu, kadrovi su plošni. Međutim, u nekim su trenucima važni i prostori, npr. umjetnikov atelje u kojem vlada kreativan nered, a tu je i mnogo zelenila i kućnih ljubimaca. Tada je kadar opravdano dubinski jer okolina u tom slučaju dodatno govori o Nervijevu karakteru. Premda se u djelu postavljaju brojna, nimalo trivijalna pitanja, nije težak za praćenje i nema nedorečenosti; naracija teče kronološki. Iznimka je samo početak filma jer tad vidimo Silvu kako najavljuje priču o prijatelju, koja je već daleko iza njega.
Na isti smo princip naracije naišli i u njemačko-talijanskom filmu „Werk ohne Autor“ (Djelo bez autora, Florian Henckel von Donnersmarck, 2018). No ovo djelo prati duži period – upoznajemo Njemačku u doba nacizma, ali i kasnije podjele na Istočnu i Zapadnu. Premda film traje tri sata, nijedna minuta nije suvišna s obzirom na vremensko razdoblje što je ovdje obuhvaćeno i dinamiku radnje koja je takva da gledatelje drži budnima i predanima čaroliji na ekranu.
Projekcija filma održana je u subotu, 13. srpnja, također u kinu Valli, no dok se u prethodno analiziranom uratku miješaju elementi komedije i drame, ovaj je ozbiljnijega tona, može se okarakterizirati i kao povijesni budući da zadire u prošlost, a njegov je važan aspekt i ljubavna priča. Ovdje je također riječ o slikaru Kurtu Barnertu (Tom Schilling) koji se bori s pravilima što postavlja njegovo vrijeme. Međutim, on je mlad i za razliku od Nervija više spreman slijediti trendove na koje nailazi, tek minimalno iskazujući bunt.
Nakon rata, kad se od slikara očekuje socrealistički pristup kojim se tobože slave rad, jedinstvo i jednakost među ljudima, Kurt završava svoje školovanje. Naravno, ne ispunjava ga činjenica da postoje strogo propisani motivi na slici, bez obzira na to je što je usvojio tehniku slikanja vrijednu hvale. Kasnije odlazi u Zapadnu Njemačku gdje se isprva odaje drugoj krajnosti – apstrakciji koja je tretirana na pomalo karikiran način. Ismijavaju se djela koja se svode na par mrlja i točkica ili uništavanje platna. No Kurt nakon svih pokušaja i obrata pronalazi svoj stil i inspiraciju te tek tada ostvaruje vrhunsku kvalitetu stvaralaštva. Dakle, i on je najbolji kad daje sebe, koliko god se film zvao „Werk ohne Autor“.
U filmu se statični i dinamični, kraći i duži kadrovi izmjenjuju prema potrebi jer važni su fabula, ideja i likovi. No postiže se i otmjena stiliziranost prevladavanjem pastelnih hladnih boja poput zelene i plave.
Ovaj uradak prvenstveno preispituje odnos ideologije i slobode stvaranja, dok djelo „Mi obra maestra“ potiče usput i na razmišljanje o razlici deontološke i konzekvencionalističke etike. Nervi je sa svojim galeristom znao činiti stvari koje nikome ne štete, ali se ipak radilo o kršenju pravila. Alex koji je naizgled uvijek postupao pošteno, bivajući zadrtim moralistom, ironično je ustvari iskočio iz sfere moralnog u potpunu suprotnost tome.
Trenutak kad se Kurt proslavio bio je još onaj kad je prava umjetnost bila donekle cijenjena, a radilo se o osamdesetim godinama prošloga stoljeća, dok je Nervi, nažalost, na vrhuncu slave bio u suvremeno doba, ali zahvaljujući nizu apsurdnih situacija koje su ga na koncu ipak pretvorile u celebrityja-dakle kategoriju koju je najviše mrzio.
Tekst Maja GREGOROVIĆ
