Izložba Boris Ljubičić: Slike vremena – dizajn i politika u HUiU galeriji
B. V.
Izložba Boris Ljubičić: Slike vremena – dizajn i politika otvorena je u četvrtak, 23. studenog u pulskoj HUiU galeriji, a njeno je trajanje produljeno do 19. siječnja. Izložba obuhvaća dizajnerske radove nastale od 1970-ih do 2000-ih godina koje povezuje tema politike, u rasponu od plakata, preko vizualnih identiteta, kampanja i objekata u javnom prostoru, do samoiniciranih projekata i novinskih tekstova.
„Izložba Slike vremena – Dizajn i politika nastavak je postupnog procesa obrade golemog i značajnog opusa dizajnera Borisa Ljubičića od ranih 1970-ih do danas, putem serije izložbi i publikacija koje su dosad tematizirale vizualne identitete (izložba Simbol, znak, logo, brend, 2018; i knjiga Logo protiv kaosa – Identitetski dizajn Borisa Ljubičića, 2019.), dizajnerski projekt VIII. Mediteranskih igara (Dizajn projekt: VIII Mediteranske igre, Split 1979., 2013.) i cjeloviti vizualni identitet države (izložba New Look Croatia, 2013.). Ova, četvrta izložba po redu dolazi upravo u godini kada će Ljubičić primiti Nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo, a donosi kritičku refleksiju na radove koji su od ranih godina Ljubičićeve karijere više ili manje eksplicitno doticali politička i društvena pitanja, koja su jedna od središnjih u njegovom dizajnerskom radu.
„Izložba okuplja plakate, vizualne identitete, polemičke tekstove, dokumentaciju o različitim kampanjama i intervencijama u javnom i medijskom prostoru, predmete poput majica i šalica s otisnutim provokativnim sloganima, nastale od prve polovice 1970-ih do 2000-ih godina za različite prilike i kontekste, a moguće ih je grupirati u pet cjelina. Prvu čine plakati i vizualni identiteti za velike političke manifestacije, primjerice 10. i 11. Kongres Saveza komunista Hrvatske, kao i natječajni rad za dizajn 9. kongresa SKH, nastali u rasponu od 1980. do 1989. godina, u kojima Ljubičić tematizira odnos prema političkim simbolima socijalizma s idejom da ih propita, sagleda iz novog rakursa i stavi u neočekivane odnose. U drugoj pratimo predizborne plakate nastale tijekom 1990-ih godina za različite hrvatske političke stranke (Koalicija, HNS i drugi) koje karakterizira snažan konfrontacijski naboj u eri načelnog višestranačja.
„Treća cjelina donosi neke od najpoznatijih i najnagrađivanijih Ljubičićevih radova, antiratne plakate iz ranih 1990-ih, kao što su Krvatska, Read Between the Lines, logo Vukovar, Dubrovnik – To be or not to be, ali i nekoliko manje poznatih s istom temom.
„Četvrta cjelina ukazuje nam na kontinuitet Ljubičićevog zagovaranja redizajna vizualnog identiteta države, odnosno na činjenicu da njegovi počeci sežu u razdoblje prije 1990. godine i jugoslavenski period njegove dizajnerske karijere – hrvatskom vizualnom kodu prethodio je redizajn zvijezde, kako glasi naslov jednog od njegovih tekstova na stranicama onodobne stručne periodike, a na sličnim polazištima nastaje i niz radova na temu identiteta Europe i Europske Unije koji su kulminirali njegovim idejnim projektom Europa 2020.
„Posljednja cjelina donosi niz radova u kojima Ljubičić reagira na aktualna društvenopolitička zbivanja, ili daje nova čitanja važnim zbivanjima iz naše prošlosti, poput plakata 1941 – 1981. kojim ustanak i socijalističku revoluciju u Hrvatskoj dovodi u zajednički kontekst s onovremenom pojavom punka, plakata Vrč ide na vodu dok se ne razbije (objavljenog kao plakat Međunarodnog dana muzeja 1990, ali nastalog godinu dana ranije) kojim komentira preslagivanje svijeta nakon pada Berlinskog zida i nagovještaja završetka hladnoga rata, kao i brojnih samoiniciranih radova i kampanja kojima brzo reagira na dinamičnu političku atmosferu u Hrvatskoj od kasnih 1990-ih naovamo.
„Svim ovim temama Ljubičić prilazi na angažiran, intelektualan i duhovit način, ugrađujući u njih uvijek i dah svog vlastitog „političkog“ projekta, nadahnut nekim snažnim utopističkim uvjerenjem da dizajn može biti instrument integralne društvene transformacije. To leži u srži čak i Ljubičićevih identitetskih projekata, koji sami po sebi ne bi bili politički da nema njegovog ustrajanja kako je dobra, logična, moderna i jezgrovita vizualna komunikacija pretpostavka svake rasprave o jednako tako uređenom društvu. Svaki Ljubičićev dizajn se stoga može čitati kao iskaz o mogućoj transformaciji, o onome što bi moglo biti, o kontradikcijama komunikacije u našem dobu slika, ali i o „odgovornosti dizajnera prema društvu i vremenu“, kako glasi jedan od Ljubičićevih slogana otisnut uz njegov autoportret“, piše Marko Golub.
Boris Ljubičić (Sinj, 1945.) dizajner je vizualnih komunikacija i grafički dizajner. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1968. Od kraja 60-ih do danas realizirao je radove u gotovo svim područjima dizajna vizualnih komunikacija, od vizualnih identiteta i logotipa, preko plakata, knjiga, omotnica nosača zvuka, ambalaže, ekonomske propagande, televizijskog dizajna, tipografije, signalistike i prostornih intervencija, pa do osobnih samoiniciranih projekata. Iako se kao i mnogi njegovi suvremenici autorski formira radeći za kulturnu i umjetničku scenu, već od ranih 70-ih znatno širi područje djelovanja te od tada do danas dizajnira, s podjednakim uspjehom, za privredu, sport, medije, turizam, političke stranke itd. Između 1976. i 1979. za potrebe dizajna VIII. Mediteranskih igara u Splitu okuplja pod svojim vodstvom tim dizajnera, fotografa i drugih suradnika koji će narednih godina djelovati pod nazivom Tim vizualne komunikacije CIO.
Godine 1987. osniva vlastiti STUDIO INTERNATIONAL u kojem primarno surađuje sa suprugom Rajnom Buzić, Stuartom Hodgesom (do 1992.) i sinom Igorom Ljubičićem. Među najvažnijim projektima su mu logotipi i vizualni identiteti VIII Mediteranskih igara u Splitu 1979. (1976.), brenda YASSA (1974. / 1984.), tvornice Labud (1980.), HINA‑e (1990.), Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (LZ 1992.), Zagrebačkog velesajma (1993.), Hrvatske radiotelevizije (1993. – 1999.), tvrtke SMS (1993. – 2002.), Muzeja za umjetnost i obrt (1995.), Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti (1998.), Muzejskog dokumentacijskog centra (1988.; 2006.), Ministarstva kulture RH (2005.), Minstarstva vanjskih i europskih poslova (1998.), Matice Hrvatske (2007.), Instituta Ruđer Bošković (irb 2009.), CROSKI (2003.), Hrvatskog autokluba (1995. – 1998.) i niza drugih. Osim identiteta, središnje mjesto u njegovom opusu zauzimaju i plakati, u kojima se nerijetko očituje Ljubičićev senzibilitet za propitivanje medija, smisao za humor i provokaciju. Od početka 90-ih aktivno zagovara ideju cjelovitog vizualnog identiteta Hrvatske kao nosioca prepoznatljivosti njenih institucija, privrede i drugih pojavnosti. Sklon polemici i okretan u javnim i medijskim nastupima, Ljubičić koristi svaku priliku da progovori o važnosti i ulozi dizajna te objavljuje tekstove u novinama i časopisima kao što su Vjesnik, Danas, Čovjek i prostor, Život umjetnosti, Nedjeljna Dalmacija itd.
Član je ULUPUH‑a i Hrvatskog dizajnerskog društva čiji je bio potpredsjednik (1997. – 2001.) i predsjednik (2003. – 2005.). Inicijator je niza važnih strukovnih projekata i izložbi, uključujući Izložbu hrvatskog dizajna (od 1999.), Hrvatski dizajn centar (2005.) i Europa 2020 (2003. – 2005.). Njegov dizajn je prepoznat na globalnoj dizajnerskoj sceni te je jedan od najobjavljivanijih dizajnera u strukovnim knjigama, osvrtima i publikacijama. Član je više međunarodnih dizajnerskih žirija te dobitnik je čitavog niza najuglednih međunarodnih i hrvatskih nagrada i priznanja. Živi i radi u Zagrebu.
Izložba je financirana sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba, Grada Pule – odjela za kulturu i razvoj civilnog društva, Istarske županije – odjela za kulturu i zavičajnost, te sredstvima Zaklade Kultura nova.
