Jasmina Makota
Jasmina Makota, mlada je pulska pjevačica koja je dugi niz godina živjela u SAD‑u. U Hrvatsku se vratila prošle godine, nakon završetka školovanja. S Jasminom smo popričali o životu u Americi i glazbi.
Glazbom si se počela baviti kao sedmogodišnjakinja kada si krenula na satove violine u Glazbenoj školi u Puli i pjevala u zboru. Godinu dana kasnije seliš se u Chicago gdje pohađaš satove pjevanja i gitare. Kada si shvatila da je pjevanje tvoja najveća ljubav?
- Od samog početka pjevanje je bilo moja najveća ljubav. Violinu sam neko vrijeme svirala, ali kako su u SAD‑u satovi bili jako skupi i morao si imati svoj instrument, gitara je bila druga opcija. Gitara je, uostalom dobar instrument za pratnju vokaliste. Tadašnji učitelj gitare primijetio je da sam užasno sramežljiva, ali da lijepo pjevam. Stalno me tjerao da budem glasnija, ali ja nisam htjela. Rekao je da imam jak vokal i da meni zapravo trebaju satovi pjevanja te mi je preporučio učiteljicu.
S deset godina dobila si glavnu ulogu u operi Sveučilišta Northwestern, a s dvanaest godina primljena si u prestižni Chicago Chidren’s Choir te, nakon toga, i u Lyric Opera of Chicago. Tada si, također, osvojila stipendiju za glazbenu školu Old Town gdje devet godina pohađaš satove pjevanja, te kasnije i stipendiju za privatnu srednju školu Francis W. Parker. Da li je bilo teško sve to postići u državi poput SAD‑a? Kako te to iskustvo oblikovalo?
[lang_hr]- To je bilo jedno jako zanimljivo, ali ujedno i jako teško iskustvo koje ne bih mijenjala za ništa na svijetu. Bilo je teških trenutaka kada sam sumnjala u sebe, osjećala sam se izgubljeno, usamljeno. U Americi je stil života takav da se sve svodi na preživljavanje. Po mome iskustvu, ovdje se ljudi puno više podržavaju i postoji snažan osjećaj zajednice dok je tamo svaki čovjek za sebe. S druge strane, u Americi, ako ljudi primijete da imaš veliki potencijal, talent, želju i volju za radom pružit će ti priliku. Ja sam dobila puno prilika i imala sam sreće i to me iskustvo oblikovalo u osobu koja sam sada.[/lang_hr]
Također, imala sam priliku vidjeti dva ekstrema američkog obrazovnog sustava. Kad sam se tek doselila u Chicago išla sam u državnu školu, vrlo siromašnu i koja se nalazila u opasnom djelu grada. Uz to, bila sam i jedina bijelkinja u školi. Osjećala sam se poput stranca samim time što sam došla u novu i, meni nepoznatu, zemlju. Kulturološki i rasno bila sam totalni „outsider“. Nisam ni jezik znala. Osjećala sam usamljenost i diskriminaciju. Svi smo bili djeca imigranata, pretežno iz Meksika, Latinske Amerike i crnci. Kasnije sam primljena u privatnu školu Francis W. Parker, jednu od dviju najboljih u tom dijelu SAD‑a. Kad sam došla u tu školu, kao da sam došla u totalno drugi svijet. Učitelji su toliko vjerovali u nas i trudili se da svatko od nas pronađe ono što voli raditi što mi je na početku bilo šokantno. Veoma sam im zahvalna na tome. Iako je u SAD‑u jako teško, vjerujem da ako imaš talent, volju i želju, možeš postići puno toga.
Život u Americi mi je, također, omogućio da se prijavim za fakultetsku stipendiju «The Posse Foundation». Od dvjestotinjak učenika primili su nas 10, nakon čega je slijedio program od 8 mjeseci tijekom kojeg smo prešli mnogo teških tema i naučili kako sudjelovati u tim vrstama dijaloga. Primila sam i „Jesse L. Jackson“ nagradu, koju inače primaju isključivo afro-američki učenici. To je bila velika čast jer sam bila jedina bijelkinja te godine, što je dodatni dokaz da postoji podrška za mlade ljude, neovisno o rasi, nacionalnosti ili bilo kojeg drugog aspekta. Na Sveučilistu Oberlin nisam samo primila vrhunsko obrazovanje, nego sam i otkrila važnost održavanja slobodnog uma i širokog gledanja na svijet, posebno kad se suočiš s nečime što je nepoznato i strano. Mislim da bi svijet bio mnogo drukčiji, u pozitivnom smislu, da više ljudi razmišlja na sličan način.
Nastupala si na raznim festivalima, koncertima i kazalištima u saveznoj američkoj državi Illinoisu te cijelom Midwest-u. Koji nastup najviše pamtiš?
- Najviše pamtim nastup u Lyric Operi u Chicagu, u sklopu Chicago Chidren’s Choir. Imali su audiciju za desetak djece za nastup u „Ivici i Marici“. Na predstavi je bilo toliko puno ljudi, svjetla su bila jaka i cjelokupni osjećaj adrenalina i uzbuđenja ću zauvijek pamtiti. Oduvijek sam sanjala da pjevam na tako velikoj pozornici, pred toliko brojnom publikom i bilo je stvarno nevjerojatno.
Pamtit ću i nastupe s mojom učiteljicom pjevanja i s njenim irskim bendom jer obožavam irsku glazbu. Nastupali smo po Pensilvaniji i susjednim državama. Sami nastupi su za mene bili iznimno važni jer sam naučila pjevati kao prateći vokal, a i upoznala sam veliki broj prekrasnih ljudi. Svi nastupi su bili u malim gradovima na posebno lijepim mjestima, poput starih kazališta, starih kina preuređenih u kazališta i sl. Ljudi su bili tako topli i srdačni, ponekad smo im dijelili autograme nakon nastupa što je sve skupa bilo nevjerojatno iskustvo.
U Hrvatskoj si nastupala na manifestacijama kao što je Rovinj Music Festival, „Flauta, sax i prijatelji“ u Puli, Nove nade jazza «Marjan Marjanović» u Zagrebu… Možeš li usporediti takve glazbene događaje s onima u SAD‑u?
- Jedna od glavnih razlika je ta da su ovdje mjesta puno manja i publike su manje, recimo ona jazza nije toliko brojna. U Americi, posebice u gradu kao što je Chicago, publika je svaki puta drukčija. Općenito, zajednica jazz glazbenika i iskrenih obožavatelja te glazbe je ovdje puno, puno manja.
Nakon završenog studija psihologije i španjolskog jezika na Sveučilištu Oberlin College u Ohiju, 2011. godine, vratila si se u Hrvatsku gdje živiš na relaciji Pula-Zagreb. Kako to?
- Svi mi uvijek kažu da sam luda što sam se vratila (smijeh). Osobno, nikad ne osuđujem tuđi životni put i životne odluke jer svatko ima svoje razloge zašto nešto radi. U Americi sam svašta proživjela i malo sam se umorila od tog životnog stila. Obožavam Istru jer ima sve ono što nisam imala u SAD‑u. Ovdje ljudi još uvijek više komuniciraju međusobno, otvoreniji su jedni s drugima i u svakodnevnom životu pronalaze vremena za druženja. Te iskrene međuljudske veze još uvijek osjećam ovdje dok je tamo, kao što sam već rekla, svaki čovjek za sebe. Ljudi stalno negdje jure, uvijek je neka strka. Do sada, samo sam razmišljala kako biti uspješna i kako izgraditi svoju karijeru što je bio ogroman pritisak za mene. Završila sam fakultet, imam diplomu i smatram da je bio pravi trenutak za povratak. Odlučila sam prvi put u životu biti malo spontana i slijediti svoje srce.
Od prošle godine nastupaš s pulskim bendom Dogma. Kako je došlo do te suradnje?
- Prošle godine sam se čula sa Sandrom, frontmanom Dogme, i tada su baš snimali materijal za novi album koji mi se jako svidio. Napisala sam tekst za jednu njihovu pjesmu koja se zove „Walls“. Mislim da sam, od samog početka, s njima našla neki drukčiji aspekt u glazbi. U našoj suradnji razvijam još jednu kreativnu stranu sebe, i sviđa mi se taj izazov. Uživam nastupajući s njima jer mi se jako sviđa njihova glazba i svi članovi benda su izuzetni ljudi. Nadam se da ćemo i dalje nastaviti surađivati.
Kakve pjesme najviše voliš pjevati? Imaš li uzora?
- Najviše volim pjevati pjesme koje meni osobno imaju veliko značenje. S jedne strane, volim učiti pjesme koje su tehnički zahtjevne ne s ciljem da nekog impresioniram, već da samu sebe potičem da budem još bolja. U jazzu mi je najveći izazov obrada jazz standarda na kreativan i inovativan način. Volim i pjesme koje me na prvo slušanje emotivno dodirnu. Jedna od takvih pjesama se zove „Lush life“ koju pjeva Johnny Hartman, po mome mišljenju, jedan od najljepših muških vokala. On i John Coltrane su zajedno snimili tu pjesmu. Kad sam ju prvi put čula i kad sam slušala tekst, dirnula me do suza. Prvi put sam ju otpjevala na Rovinj Music Festivalu. Mislim da nema smisla pjevati pjesme koje ne osjećaš i koje te emotivno ne dotaknu. Volim pjesme koje mogu prenijeti publici na način da i njih dotaknem i zabavim.
Uzora imam jako puno, iz svih žanrova. Od ženskih vokala, obožavam Kate Bush, Ninu Simone, Sarah Vaughan, Dianne Reeves je fenomenalna, Jill Scott isto, i kao kantautorica i kao kreativna osoba te novija pjevačica Janelle Monáe. Također, obožavam Johna Coltranea, Cheta Bakera, Billa Evansa, Eddiea Palmierija, Charliea Parkera.
Koji su ti planovi za dalje? U kojem bi smjeru voljela da ide tvoja glazbena karijera?
- Voljela bih se posvetiti jazzu u smislu da i dalje učim i radim na tome te da postanem najbolja vokalistica koja mogu biti. Izuzetno poštujem jazz kao žanr i mislim da imam jako puno toga još za naučiti. Također, želim oblikovati svoje autorske pjesme i snimiti ih te želim surađivati sa što više glazbenika ovdje u Hrvatskoj. Ima jako puno talentiranih glazbenika koji nažalost nemaju dovoljno prostora da bi se predstavili. Želim i što više nastupati te se igrati sa žanrovima jer mislim da je pravi glazbenik umjetnik koji treba istraživati kako bi se izrazio. Ja nisam samo jazz pjevačica, samo soul ili blues pjevačica. Te žanrove osjećam, ali isto tako volim i irsku glazbu, latino glazbu, sevdalinke, elektronsku glazbu, funk… Jako je važno imati svoj identitet, ali i biti dovoljno hrabar da probaš nešto novo.
Tekst: L.Z
Foto: privatna arhiva Jasmina Makota
