Otvorena izložba Dragane Sapanjoš „SIC MUNDUS“ u Muzeju Lapidarium

Priredio B. V. • Fotografije Ivan BLAŠKOVIĆ iz arhiva Muzeja Lapidarium

22.05.2026.

Izložba Dragane Sapanjoš „SIC MUNDUS“ otvo­re­na je u petak 15. svib­nja uz per­for­ma­tiv­nu izved­bu reali­zi­ra­nu u surad­nji sa zbo­rom Cantus PoPuli u novi­grad­skom Muzeju Lapidarium.  Izložbu su otvo­ri­li dr. sc. Jerica Ziherl, rav­na­te­lji­ca muze­ja i Vladimir Torbica, pro­čel­nik Upravnog odje­la za kul­tu­ru i zavi­čaj­nost Istarske županije.

SIC MUNDUS akti­vi­ra muzej kao arhi­tek­ton­ski i memo­rij­ski orga­ni­zam. Krov, ulaz­ni prag, crna kuti­ja krsti­oni­ce i crna kuti­ja olta­ra pos­ta­ju eta­pe pros­tor­ne dra­ma­tur­gi­je kroz koju se posje­ti­telj kre­će. Povijesni kamen, suvre­me­na teh­no­lo­gi­ja, glas zajed­ni­ce i tije­lo posje­ti­te­lja susre­ću se u iskus­tvu pro­la­ska kroz muzej­ski prostor.

Izložba se ostva­ru­je kao nova pro­duk­ci­ja Dragane Sapanjoš te uklju­ču­je retros­pek­tiv­ni seg­ment kojim se otva­ra kon­ti­nu­itet nje­zi­na umjet­nič­kog rada i dugo­go­diš­nje surad­nje s Muzejom Lapidarium. Izložba osta­je otvo­re­na do 26. lipnja.

„Izložba SIC MUNDUS nema film­ske mon­ta­že u dos­lov­nom smis­lu, ali pos­ta­je pros­tor­na mon­ta­ža: krov, ulaz­ni prag, crna kuti­ja krsti­oni­ce i crna kuti­ja olta­ra funk­ci­oni­ra­ju kao niz odvo­je­nih, ali među­sob­no pove­za­nih kadro­va kroz koje se posje­ti­telj kre­će. Značenje rada nije veza­no uz jed­nu eta­pu i ne nas­ta­je u jed­noj sli­ci, nego u pri­je­la­zi­ma izme­đu njih, u rit­mu kre­ta­nja, zadr­ža­va­nja, slu­ša­nja, čeka­nja i odra­ža­va­nja. Izložba Dragane Sapanjoš akti­vi­ra muzej kao arhi­tek­ton­ski i memo­rij­ski orga­ni­zam. Svaka pros­tor­na eta­pa pos­ta­je dio jedins­tve­ne dra­ma­tur­gi­je, a posje­ti­telj pro­la­zi kroz sus­tav zna­ko­va, zvu­ko­va, reflek­si­ja i vre­men­skih odgo­da u kojem nje­go­vo vlas­ti­to tije­lo pos­ta­je sas­tav­ni dio kompozicije.

„Na kro­vu muze­ja riječ NEBO uspos­tav­lja prvi sig­nal izlož­be. Vidljiva iz jav­nog pros­to­ra gra­da, ona dje­lu­je ujed­no kao svje­tlos­ni ori­jen­tir, ali i kao znak koji se nepres­ta­no ras­tav­lja pred pogle­dom. Programirano palje­nje slo­va ne dopu­šta rije­či da osta­ne sta­bil­na cje­li­na već se pojav­lju­je kao NE, zatim kao BO, u rit­mu u kojem se zna­če­nje pro­izvo­di kroz pre­kid i ponav­lja­nje. Tako se „nebo“, tra­di­ci­onal­no veza­no uz visi­nu, pogled pre­ma gore i ima­gi­na­rij tran­s­cen­den­ci­je, spu­šta u lokal­ni govor. U istar­skom dija­lek­tu ne-bo raz­dva­ja se na nega­ci­ju „ne“ i „bo“ krat­ki, goto­vo usput­ni znak nez­na­nja koje pre­ki­da sigur­nost zna­če­nja. Umjetnica time uzvi­še­ni znak otva­ra pre­ma nega­ci­ji, sva­kod­ne­vi­ci i humo­ru”, piše Sabina Oroshi u kata­lo­gu izložbe.

Dragana Sapanjoš (Koper, 1979.) vizu­al­na je umjet­ni­ca čija se prak­sa razvi­ja na sje­ci­štu skul­p­tu­re, ins­ta­la­ci­je i per­for­ma­tiv­nih prak­si, s foku­som na ana­li­zu sim­bo­lič­kih sus­ta­va i struk­tu­ra koje obli­ku­ju per­cep­ci­ju, pona­ša­nje i pro­duk­ci­ju zna­če­nja. Njezin umjet­nič­ki rad usmje­ren je na kri­tič­ko ispi­ti­va­nje meha­ni­za­ma pro­izvod­nje stvar­nos­ti kroz kons­truk­ci­ju situ­aci­ja koje des­ta­bi­li­zi­ra­ju odnos izme­đu subjek­ta i sus­ta­va. Pogreška, repe­ti­ci­ja i disfunk­ci­ja pojav­lju­ju se kao kons­ti­tu­tiv­ni ele­men­ti rada – ne kao odstu­pa­nja, već kao mjes­ta na koji­ma se razot­kri­va unu­tar­nja logi­ka strukture.

Obrazovala se na Accademia di Belle Arti u Veneciji i Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu, gdje 2004. diplo­mi­ra sli­kar­stvo. Već tije­kom stu­di­ja usmje­ra­va inte­res pre­ma suvre­me­nim i novo-medij­skim prak­sa­ma, razvi­ja­ju­ći inter­dis­ci­pli­nar­ni pris­tup koji pove­zu­je umjet­nost, dizajn i vizu­al­nu kulturu.

Sudjelovala je u među­na­rod­nim rezi­den­ci­jal­nim i edu­ka­cij­skim pro­gra­mi­ma, među koji­ma se isti­ču Corso Superiore di Arti Visive Fondazione Antonio Ratti (Como), VIR Viafarini-in-Residence (Milano) i Vulcano Extravaganza. Dobitnica je nagra­da, sti­pen­di­ja i rezidencijalnih/studijskih pot­po­ra, među koji­ma se isti­ču ACACIA Studio Grant (Milano), Moroso Award for Contemporary Art te nagra­da Trijenala hrvat­skog kipar­stva (Gliptoteka HAZU).

Od 1999. kon­ti­nu­ira­no izla­že u Hrvatskoj i ino­zem­s­tvu. Njezin rad pred­stav­ljen je u broj­nim ins­ti­tu­ci­onal­nim i neza­vis­nim kon­tek­s­ti­ma kroz samos­tal­ne i skup­ne izlož­be. Nakon dugo­go­diš­njeg dje­lo­va­nja u Milanu, 2012. vra­ća se u Hrvatsku, danas živi i radi u Novigradu-Cittanova. Njezin rad razvi­ja se para­lel­no s istra­ži­vač­kom prak­som i unu­tar dok­tor­skog stu­di­ja na ALU (Akademija likov­nih umjet­nos­ti), Sveučilišta u Zagrebu.