Otvorena izložba Dragane Sapanjoš „SIC MUNDUS“ u Muzeju Lapidarium
Priredio B. V. • Fotografije Ivan BLAŠKOVIĆ iz arhiva Muzeja Lapidarium
Izložba Dragane Sapanjoš „SIC MUNDUS“ otvorena je u petak 15. svibnja uz performativnu izvedbu realiziranu u suradnji sa zborom Cantus PoPuli u novigradskom Muzeju Lapidarium. Izložbu su otvorili dr. sc. Jerica Ziherl, ravnateljica muzeja i Vladimir Torbica, pročelnik Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost Istarske županije.
SIC MUNDUS aktivira muzej kao arhitektonski i memorijski organizam. Krov, ulazni prag, crna kutija krstionice i crna kutija oltara postaju etape prostorne dramaturgije kroz koju se posjetitelj kreće. Povijesni kamen, suvremena tehnologija, glas zajednice i tijelo posjetitelja susreću se u iskustvu prolaska kroz muzejski prostor.
Izložba se ostvaruje kao nova produkcija Dragane Sapanjoš te uključuje retrospektivni segment kojim se otvara kontinuitet njezina umjetničkog rada i dugogodišnje suradnje s Muzejom Lapidarium. Izložba ostaje otvorena do 26. lipnja.
„Izložba SIC MUNDUS nema filmske montaže u doslovnom smislu, ali postaje prostorna montaža: krov, ulazni prag, crna kutija krstionice i crna kutija oltara funkcioniraju kao niz odvojenih, ali međusobno povezanih kadrova kroz koje se posjetitelj kreće. Značenje rada nije vezano uz jednu etapu i ne nastaje u jednoj slici, nego u prijelazima između njih, u ritmu kretanja, zadržavanja, slušanja, čekanja i odražavanja. Izložba Dragane Sapanjoš aktivira muzej kao arhitektonski i memorijski organizam. Svaka prostorna etapa postaje dio jedinstvene dramaturgije, a posjetitelj prolazi kroz sustav znakova, zvukova, refleksija i vremenskih odgoda u kojem njegovo vlastito tijelo postaje sastavni dio kompozicije.
„Na krovu muzeja riječ NEBO uspostavlja prvi signal izložbe. Vidljiva iz javnog prostora grada, ona djeluje ujedno kao svjetlosni orijentir, ali i kao znak koji se neprestano rastavlja pred pogledom. Programirano paljenje slova ne dopušta riječi da ostane stabilna cjelina već se pojavljuje kao NE, zatim kao BO, u ritmu u kojem se značenje proizvodi kroz prekid i ponavljanje. Tako se „nebo“, tradicionalno vezano uz visinu, pogled prema gore i imaginarij transcendencije, spušta u lokalni govor. U istarskom dijalektu ne-bo razdvaja se na negaciju „ne“ i „bo“ – kratki, gotovo usputni znak neznanja koje prekida sigurnost značenja. Umjetnica time uzvišeni znak otvara prema negaciji, svakodnevici i humoru”, piše Sabina Oroshi u katalogu izložbe.
Dragana Sapanjoš (Koper, 1979.) vizualna je umjetnica čija se praksa razvija na sjecištu skulpture, instalacije i performativnih praksi, s fokusom na analizu simboličkih sustava i struktura koje oblikuju percepciju, ponašanje i produkciju značenja. Njezin umjetnički rad usmjeren je na kritičko ispitivanje mehanizama proizvodnje stvarnosti kroz konstrukciju situacija koje destabiliziraju odnos između subjekta i sustava. Pogreška, repeticija i disfunkcija pojavljuju se kao konstitutivni elementi rada – ne kao odstupanja, već kao mjesta na kojima se razotkriva unutarnja logika strukture.
Obrazovala se na Accademia di Belle Arti u Veneciji i Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu, gdje 2004. diplomira slikarstvo. Već tijekom studija usmjerava interes prema suvremenim i novo-medijskim praksama, razvijajući interdisciplinarni pristup koji povezuje umjetnost, dizajn i vizualnu kulturu.
Sudjelovala je u međunarodnim rezidencijalnim i edukacijskim programima, među kojima se ističu Corso Superiore di Arti Visive Fondazione Antonio Ratti (Como), VIR Viafarini-in-Residence (Milano) i Vulcano Extravaganza. Dobitnica je nagrada, stipendija i rezidencijalnih/studijskih potpora, među kojima se ističu ACACIA Studio Grant (Milano), Moroso Award for Contemporary Art te nagrada Trijenala hrvatskog kiparstva (Gliptoteka HAZU).
Od 1999. kontinuirano izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu. Njezin rad predstavljen je u brojnim institucionalnim i nezavisnim kontekstima kroz samostalne i skupne izložbe. Nakon dugogodišnjeg djelovanja u Milanu, 2012. vraća se u Hrvatsku, danas živi i radi u Novigradu-Cittanova. Njezin rad razvija se paralelno s istraživačkom praksom i unutar doktorskog studija na ALU (Akademija likovnih umjetnosti), Sveučilišta u Zagrebu.





